Evanđelje Mt 8,1-4

Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«

Komentar

Današnje nas Evanđelje smješta neposredno nakon Govora na gori. Kad je Gospodin sišao s planine, „mnoštvo ga je slijedilo. Na to mu priđe gubavac“(stih 1-2). Znamo da je guba bila bolest koja je oboljelog natjerala da se povuče iz društva i mnogi su je smatrali božanskom kaznom (Lev 13-14). Unatoč preprekama, ovaj se čovjek uspijeva približiti Isusu i s potpunom jednostavnošću traži da se izliječi od svoje bolesti.

Osim socijalnog odbijanja, gubavac je također morao svladati sramotu pokazujući se ranjivim i treba mu pomoć. Mnogo puta je to ono što najviše košta kada je potrebno otvoriti dušu nekome tko nam može pomoći. Bojimo se da ćemo biti odbačeni ili neshvaćeni i da će na kraju rana biti dublja nego na početku. Ponekad nam nedostaje jednostavnost gubavca i svoje bijede i grijehe radije držimo u tajnosti.

Gubavac nas u današnjem Evanđelju uči kako se ponašati kad primijetimo svoje granice i slabosti. To ukazuje na to da je najjednostavniji način kleknuti pred Isusom, bez imalo srama reći što je naš problem i ponizno i pouzdano tražiti Božju pomoć, znajući kako biti vrlo otvoren otajstvu Božje slobode, jer tko bolje zna što je za mene najbolje: Gospodine, ako želiš, možeš me očistiti (r. 2).

Ovaj stav, koji toliko puta možemo provesti u djelo u intimi naše molitve, također je ono što smo pozvani imati u sakramentu ispovijedi, jer tu Gospodin želi očistiti prljavštinu iz naših srca. U ispovjedaonici imamo priliku oponašati gubavca, klečeći, priznajući svoju prljavštinu i radosno iščekujući Isusove riječi: Hoću, očisti se (r. 3).