Evanđelje Mk 4, 26-34

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Komentar

Isus ima mnoštvo ispred sebe. Vjerojatno su mnogi od onih koji ga slušaju ljudi koji obrađuju polja i žive od njihovih plodova. Dakle, dok smo čitali prema kraju odlomka, shvatili smo da im je Isus govorio tako da su mogli razumjeti.

Ali Gospodin nije samo želio da oni razumiju s intelektualnog gledišta: želio ih je ispuniti entuzijazmom za poruku koju je pokušavao prenijeti, kako bi shvatili da je ono što su čuli suđeno da postane život.

Kakva je iluzija sijača? Bez sumnje, pogledajte što je posijao, urodilo je plodom. Iz tog razloga Isus želi sijati onima koji ga slušaju svetu želju za plodnim životom. Želi u njih posijati želje za svetošću, živjeti punim životom.

Zbog toga inzistira na tome da se sjeme rađa i raste, a da sijač ne zna kako. Gospodin nas želi podsjetiti da naša djela, kada ih činimo u sjedinjenju s Bogom, kada tražimo njegovu slavu, nikada nisu besplodna. Svjedočanstvo Svetog pisma u tom je smislu jednoglasno: kad radimo za ljubav Božju, ploda uvijek ima, uvijek. „Moji odabrani neće raditi uzalud“ (Izaija 65, 23); „Stoga, ljubljena moja braćo, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u Gospodinovu djelu, znajući da vaš posao nije uzalud u Gospodinu“ (1. Kor 15:58).

Jer jedan od najvećih izazova naše vjere je taj: protok vremena, nedostatak svjetlosti u našem svakodnevnom radu, očigledan nedostatak napretka u našem duhovnom životu. Zato nas Isus želi potaknuti da ne odustajemo, da se sjetimo da Duh Sveti djeluje u našoj duši a da mi to i ne shvaćamo i čini naš život plodnim, a da mi ne znamo kako. Naša će se vjera, toliko puta, morati pretočiti u žilavu ustrajnost: „svojom ustrajnošću spasit ćete svoje duše" (Luka 21:19).

Ali Isus se tu ne zaustavlja: želi da rodimo plodom, ali obilnim plodom (usp. Ivan 15,5). Zbog toga donosi sliku gorušičinog sjemena koje postaje najveće povrće i širi velike grane.

Da bismo provjerili je li ovaj Gospodinov poziv stvarnost, dovoljno je pogledati živote svetaca: imamo velik broj primjera očito nejasnih života, koji su njihovim suvremenicima možda prošli nezapaženo, ali koji su ostavili dubok trag i plod koji još traje. Ne nastavljamo li se i dalje hraniti naukom svetog Augustina i svetog Tome? Ne nastavljamo li se oduševljavati spisima Svete Terezije i Svetog Ivana od Križa? Ne nastavlja li i dalje hrabriti naša srca primjer hrabrih mladića poput mučenika svetog Tarzija i svete Marije Goretti? Bili su poput sjemenki gorušice: životi koji su u očima mnogih bili beznačajni, ali koji danas još uvijek omogućuju mnogima da se gnijezde pod njihovom sjenom.

Dakle, kao i u toliko prilika, Isus nas želi potaknuti da se ne bojimo svetosti. Bog Otac je zemljoradnik (usp. Ivan 15: 1) koji želi vidjeti kako imamo plodan život. Iz tog razloga ovaj odlomak Evanđelja može biti prekrasna prilika da ponovno otvorimo vrata svog srca Duhu Svetomu, koji ispunjava svako naše djelo vječnom vrijednošću, čak i onu najjednostavnije i svakodnevno, ako je učinjeno s ljubavlju.

Dovoljno je pomisliti na živote svete Marije i svetog Josipa: dva ponizna sjemena koja je Bog htio zasaditi u Nazaretu, koji su davali, davali i donijet će obilne plodove cijelu vječnost i u čijoj je sjeni zaštićena cijela sveopća Crkva.