Eva, Španjolska: "Otkrila sam da je moj poziv preobraziti kuće u domove!
Ja sam Eva Burniol, iz četvrti Horta u Barceloni, i ja sam pomoćnica numerarija. Imam 34 godine i volim planine, idem na trčanje... Pomaže mi da se opustim, opušta me... Stvarno uživam u prirodi... Volim čitati, pisati, izlaziti s prijateljima... Sve vezano uz modu, ne znam, biti u toku sa svime. Čini se da nikad nemam dovoljno vremena!
Javier, Španjolska: "Odlučio sam s radošću i nikad nisam požalio."
Javier je otkrio Opus Dei sa 17 godina i donio je odluku da postane numerarij s uvjerenjem i slobodom. No, život ga je odveo drugim putem, dokazujući da odluke, čak i kada se mijenjaju, uvijek ostavljaju vrijedne lekcije.
Tiago, Portugal: "Želim najviše od života"
Tiago je iz Porta, radi kao inženjer strojarstva i voli automobilska natjecanja. U dobi od 20 godina ostao je bez djeda, što mu je omogućilo da počne preispitivati mnoge aspekte svog života. Prijatelj, koji je preminuo u nesreći istog ljeta, ispričao mu je za Opus Dei. Otkrivanje molitve bio je početak puta koji ga je doveo do spoznaje svog poziva na Djelo kao numerarij.
Merce, Girona: "To je njezin život, ne moj"
Mercè nikada nije zamišljala da će se njezina kći Laura pridružiti Opusu Dei. U početku je to bilo razočaranje, puno sumnji i strahova. Ali s vremenom je naučila da je sreća njezine kćeri jedina stvar koja je uistinu važna.
Shiro, Kenija: "Nijedan čovjek nije otok... trebamo jedni druge"
Shiró je najsretnija kada provodi vrijeme s ljudima: “Trebam ljude, a osjećaj da oni mene trebaju tjera me da dam najbolje od sebe. “Nijedan čovjek nije otok... Trebamo jedni druge.” Ta ju je otvorenost navela da započne studij zdravstvene njege, a kasnije se preseli u hotelijerstvo i ugostiteljstvo u svojoj zemlji, Keniji. Pokrenula je i društvenu inicijativu za pomoć djeci s ulice. Sva ta iskustva potvrdila su njezin poziv za Opus Dei kao pomoćnice numerarije.
Laura, Španjolska: "25 godina sam bila numerarija. Smatram da te godine nisu izgubljene"
Laura, liječnica u Barceloni, bila je članica Opusa Dei 25 godina. Godine 2020., nakon dugog procesa razmišljanja, odlučila je napustiti Djelo. "Cjelokupno iskustvo je bez sumnje bilo pozitivno; ne smatram da su te godine uopće izgubljene", kaže ona, ističući formaciju koju je primila, ljude koje je upoznala i način na koji je naučila prirodno živjeti vrline .
Ilona, Finska: "Volim o sebi misliti kao o nekome sa sisu"
"Sisu" je finska riječ koja se prevodi kao ustrajnost, hrabrost ili odlučnost. Ilona je dobar primjer ovog koncepta: rođena u zemlji u kojoj su katolici manjina, ona sanja o tome da promijeni svijet kroz svoj akademski rad. "Polarizacijom se bavim iz statističke perspektive, s podacima. Nije sve crno-bijelo", kaže ona.
Inma, Španjolska: "Svaka mi je odluka pomogla shvatiti tko sam i kamo pripadam"
Inma živi u Valenciji i druga je od sedmero braće i sestara. Neko je vrijeme bila pomoćnica numerarija Opusa Dei. Nakon razdoblja razmišljanja i molitve, shvatila je da je njezino mjesto negdje drugdje: „Bilo mi je jako teško jer jako volim zvanje pomoćnice numerarije.”
Abi, Australija: „Život mi je bio pun stvari, ali nisam bila potpuno sretna"
Abi je odrasla u Perthu, u zapadnoj Australiji. Tamo je studirala patologiju i laboratorijsku medicinu te razvila brojne hobije koji je, međutim, nisu ispunili u potpunosti: „Dakle, imala sam sve ovo vrijeme i imala sam sav taj novac i sve te mogućnosti. Ali osjećala sam se kao da gubim vrijeme... Pa, ne gubim vrijeme, nego gubim život!”
Pedro, Argentina: „Bio sam numerarij i ne bih ništa mijenjao na svom putovanju"
Pedro je arhitekt specijaliziran za nevladine organizacije. Trenutno je na magistarskom studiju Urbane ekonomije. Idućeg svibnja vjenčat će se s Ine. Put razlučivanja zvanja približio ga je Opusu Dei, instituciji kojoj je pripadao nekoliko godina i koje se sa zahvalnošću sjeća: „Nije mi žao što sam danas to što jesam, a to sam što jesam danas zbog cijelog puta kojim sam prošao“, kaže.