Opus Dei

Društveni život za ljudsku osobu nije nešto sporedno, budući da proizlazi iz jedne važne dimenzije koja je inherentna s njegovom naravi: društvenosti. Ljudsko biće može rasti i ostvarivati svoj poziv jedino u savezu s drugima.

Osobni grijeh je «čin, riječ ili želja protivna vječnom zakonu»1. To znači da je grijeh ljudski Čin, budući da zahtjeva stjecaj slobode2, i očituje se u vanjskim činima, riječima ili nutarnjim činima.

Krist je naučavao da, kako bi se spasili, moramo vršiti zapovijedi koje čine jezgru naravnog moralnog zakona. Prva zapovijed ima dvostruko značenje: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu koja proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

Druga zapovijed propisuje čašćenje Božjeg imena, a treća zahtijeva obdržavanje svetkovina.

Četvrta zapovijed, „Poštuj svoga oca i majku“, ima širi značaj od svog glavnog usmjerenja: odnosa između djece i njihovih roditelja.

Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem.

Spolno zajedništvo „je usmjereno k supružničkoj ljubavi muškarca i žene“ (KKC, 2360); „izraženo je na uistinu ljudski način samo kao sastavni dio ljubavi po kojoj se muškarac i žena do smrti u potpunosti daruju jedno drugome

„Sedma zapovijed zabranjuje nepravedno uzimanje ili zadržavanje dobara ili oštećivanje bližnjeg svoga na bilo koji način u odnosu na njegova dobra. Zapovijeda pravdu i milosrđe u brizi za zemaljska dobra i plodove ljudskog rada. Za opće dobro, zahtijeva poštovanje prema univerzalnom odredištu dobara i poštovanje prava na privatno vlasništvo.

Sveto Pismo nas uči da istinu treba kazati s ljubavlju (Ef 4, 15). Iskrenost kao i sve kreposti, mora se živjeti za ljubav i s ljubavlju (prema Bogu i ljudima), s obzirnošću i razumijevanjem.

Vjerom i razumom pronalazimo istinu. Njih si dvoje ne proturječe. Naprotiv, komplementarno se nadopunjuju i pomažu ljudima shvatiti Božju istinu.