Prijevod zvučnog zapisa Prelata dostupan je ispod.

Za poslušati 9-minutni zapis na španjolskom, kliknuti ovdje.

Posljednje tjelesno djelo milosrđa jest mrtve pokopati. Upravimo još jednom svoj pogled prema Kristu koji nam se obraća u Evanđeljima. Tijekom njegove Muke ljudska okrutnost uskraćuje i najmanju gestu milosrđa prema našem Gospodinu kojega vidimo zarobljenog, žednog, bolesnog, golog i odbačenog od njegovog naroda.

Ipak, nedugo nakon što je Krist umro na Križu, svjedočimo činu milosrđa prema njegovom tijelu, milosrđa koje je Bog posijao u srca ljudi. Pobožne ruke skidaju našeg Gospodina s Križa, predaju Ga njegovoj majci, omataju Ga u čisto platno i pokapaju Ga u novu grobnicu.

Često sam razmišljao o ovom odlomku i savršeno razumijem da su jedine ruke vrijedne primiti Tijelo Krista one njegove Majke, s njezinim neokaljanim životom ispunjenim velikodušnošću prema njezinom Sinu i svim muškarcima i ženama. Razmatranjem ove scene javlja se zraka nade u našim srcima kada shvatimo da je čovječanstvo, iako smo propustili izraziti dobrodošlicu Spasitelju pri njegovom rođenju i zlostavljali ga na njegovom zemaljskom putovanju, barem Mu pružilo dostojanstven pogreb.

Ovako sv. Josemaría opisuje ovaj događaj: „Nikodem i Josip iz Arimateje, koji su potajice bili Kristovi učenici, zalažu se za Njega koristeći svoje visoke položaje. U času usamljenosti, potpune odbačenosti i prezira, oni se očituju njegovim učenicima audacter, odvažno (Mk 15, 43), junačkom hrabrošću!“

Osnivač Opusa Dei nastavlja svoju molitvu ovim riječima: „I ja želim skupa s njima doći na podnožje Križa; gorljivom ljubavlju priljubit ću se uz hladno Tijelo, uz mrtvoga Krista. Pokorom i mrtvljenjem skinut ću Ga s Križa… zavit ću Ga u novu plahtu svoga čistoga života, pohranit Ga u svoje srce kao u živoj stijeni, odakle mi Ga nitko neće oteti. A Ti se, Gospodine, tamo odmori. Ako Te i čitav svijet napusti i prezre… serviam! Služit ću Ti, Gospodine.“ Kao što nam je i sam savjetovao, sv. Josemaría živio je scene iz Evanđelja, stavljajući se u njih kao da je još jedan od sudionika.

Krist se rodio kako bi umro i time nas spasio. Ova scena trebala bi uzbuditi naša srca jer smrt je dio naših života i pomaže dati značenje vremenu kojeg provodimo na ovoj zemlji. U enciklici Spes salvi čitamo da je samo Krist „pokazao nam put poslije smrti; samo onaj tko je to sposoban učiniti jest uistinu učitelj života . . . Istinski pastir je onaj koji poznaje čak i put koji prolazi kroz dolinu smrti.“

Moji sinovi i kćeri, i prijatelji: znati kako umrijeti jednako je važno kao i znati kako živjeti, i u oba slučaja može nam se pomoći. Kršćani se moraju suočiti s ovim trenutkom – za sebe ili kada dođe za druge – s nadom i spokojem. U nekim prilikama možda ćemo doći u napast ne govoriti o smrti osobi koja je bolesna ili veoma slaba. Ali nemojmo propustiti priznati da pokoja riječ pomoći i utjehe može biti pravo milovanje za dušu.

Primanje bolesničkog pomazanja ne mora biti razlog za tjeskobu ili očaj: u tim trenutcima milost Božja podupire dušu osobe koja se možda, s razumljivom tjeskobom, suočava s nepoznatim. Dopustimo Bogu da djeluje. Uvijek iznova mi svećenici svjedoci smo kako Božja milost olakšava patnje umiruće osobe nakon što joj se udijeli ovaj sakrament. U ovim prigodama svi možemo moliti s pacijentima, razgovarajući s njima na prirodan način o Nebu, podupirući ih našom vjerom i podsjećajući ih da ne će biti sami jer ih Božja bezgranična Ljubav očekuje u životu vječnom.

Jednog dana 1932., sv. Josemaría bio je u društvu umirućeg čovjeka u Općoj bolnici u Madridu. Taj čovjek, suočavajući se s nadolazećom smrti, prisjećao se svih pogrješaka u svom životu – i njegove uvrede Bogu uznemiravale su mu dušu. Utemeljitelj Opusa Dei prisjećao se ove scene godinama kasnije: „Rekao mi je glasno, prije nego što sam ga mogao zaustaviti: 'Ne mogu poljubiti Gospodina ovim svojim prljavim ustima!' -'Ali slušaj, vrlo brzo ćeš ga zagrliti i dati mu veliki poljubac, u nebu!“ Čovjek je umro u miru, podržan također i vjerom ovog svetog svećenika, koji je bio uz njega u trenutku posljednjeg ispita.

Pokapanje mrtvih radnja je ispunjena mogućnostima za jačanje vjere živih. Oni koji dožive smrt bliske im osobe cijenit će što ih prati naša molitva i mir; ako trebamo pružiti par riječi utjehe, možemo se potruditi dati im nadnaravni ton kako bi naša vjera mogla biti utjeha onima u potrebi. Danas su možda mnogi ljudi u nedostatku prijatelja koji ih može podsjetiti da je Bog Otac koji također brine i za one koji su prešli u drugi život.

Također je i veoma kršćanski voditi brigu o mjestima na kojima su mrtvi pokopani, čisteći njihove grobove i stavljajući cvijeće. To nije samo u svrhu sjećanja i molitve za njihove duše; ova briga za pokojne također očituje poštovanje koje trebamo ukazivati tijelu. Čvrsto vjerujemo u uskrsnuće tijela i mjesta na kojima počivaju ostaci onih koje poznajemo podsjećaju nas da će ponovno oživjeti.

Tkogod se molio pred grobnicom zna da ljubav ne umire već ostaje živa. Vjera nam pruža sigurnost da je Božje milosrđe sposobno na otajstven način nadvladati zid smrti. Kako je velika moć njegovog milosrđa po kojem, kroz Kristovo uskrsnuće, naša ljubav može dosegnuti preko granica ovoga života!

Prirodno se okrećemo k Mariji, Majci Raspetoga. Jednom skinut s Križa, bio je položen njoj u krilo. Iako slomljenog srca, Marija je nastavila brinuti se za njega. „Nitko nije tako proniknuo u duboko otajstvo utjelovljenja kao Marija,“ govori papa Franjo. „Njezin cijeli život oblikovan je prisutnošću utjelovljenog milosrđa. Majka Raspetog i Uskrslog ušla je u svetište božanskog milosrđa jer je blisko sudjelovala u otajstvu njegove ljubavi.“ Kako nas Sveti Otac poziva, nasljedujmo Gospu Žalosnu u našem svakodnevnom služenju živima i mrtvima.