Suprotnost učenju s osjećajem služenja jest potraga za uspjehom radi njega samoga. To je poput virusa koji svijet čini malo manje ugodnim za život i stoji na putu vašoj vlastitoj prilici za sreću. Riječ je o potpunoj suprotnosti učenju s ispravnim namjerama – učenju koje podrazumijeva trud što zapravo razvija vašu sposobnost da volite i služite drugima.

Što točno znači „potraga za uspjehom”?

Kad čujete taj izraz, vjerojatno vam na pamet pada stereotip „poslovnog predatora”: muškarci u skupim odijelima i žene u cipelama s visokim potpeticama koji koračaju financijskom četvrti, a svoje suradnike doživljavaju tek kao stepenice na ljestvici ili prepreke na putu. Hollywood voli takvu sliku, no ona je prilično daleko od većine običnih, talentiranih ljudi – a vjerojatno i od vas, ako ste samo student koji pokušava položiti ispite. Ipak, postoje oblici takvog ponašanja koji su mogući i kod ljudi prosječnih sposobnosti, u svakodnevnom studentskom životu. Iako naizgled skromniji, nimalo nisu manje opasni. Nazovimo to „svakodnevnom” potragom za uspjehom: to je „klica” koja se može potajno razvijati tijekom vaših studentskih godina, a puno ju je lakše uočiti u ranoj fazi. Ključ je u tome da je prepoznate na vrijeme.

Razložimo to: postoji potraga za uspjehom kod onih koji doista uspijevaju, ali postoji i verzija za marljive ljude koji još nisu ostvarili svoj cilj. U toj drugoj verziji ulaže se mnogo truda i žrtve, no ne uvijek na mudar način. Njezin je nedostatak u tome što se postignuće stavlja iznad svega ostalog, ponekad se skrivajući iza navodno plemenitih načela – poput onih da stvari treba raditi „ispravno” ili da je dužnost na prvom mjestu.

Tu je i treća vrsta, namijenjena ljudima koji neprestano ne uspijevaju – ponekad i prilično teško – ostvariti ciljeve koje su si postavili. Jedna od bolnih posljedica ovakvog pristupa jest to da osoba počinje mjeriti vlastitu vrijednost (u negativnom smislu) isključivo na temelju onoga što nije postigla. Na svoj način, i ti su ljudi jednako opsjednuti uspjehom, iako se čini da ne nižu nikakve pobjede; duboko u sebi, oni su i dalje potpuno usredotočeni na rezultate.
Upravo je to prava bit potrage za uspjehom: ne radi se zapravo o samim rezultatima, već o opsesiji – o pogrešno postavljenim prioritetima u kojima je potraga za rezultatom stavljena na prvo mjesto. Drugim riječima, „lovite uspjeh” kad god ishod vrednujete više od same aktivnosti, kada postignuće postaje glavni motiv, a sve ostalo tek sredstvo da se do njega dođe. Postizanje cilja donosi pravu radost, no nešto nije u redu ako taj cilj volite više od same igre, te ako se vaše sudjelovanje svodi isključivo na sredstvo kojim želite postići taj jedan trenutak. To vrijedi kako u sportu, tako i u bilo kojem drugom području, uključujući učenje. Što kad biste mogli dobiti najvišu ocjenu bez uloženih sati rada? Ta opcija postoji. Zove se varanje i najbolji je prijatelj potrage za uspjehom, jer ona obavlja sav „prljavi posao”.

Problem s potragom za uspjehom

U samom uspjehu nema ničeg lošeg. Vrijedi težiti uspjehu; on je dio onoga što je sveti Josemaría nazivao „plemenitim ambicijama”. Pravi problem nastaje kada se cjelokupna vrijednost neke aktivnosti svede isključivo na njezin rezultat: nogomet na golove, a učenje na ocjene.

To nije samo pogrešno; takav pristup također vas lišava užitka u samoj aktivnosti. U rješavanju diferencijalne jednadžbe krije se više istinskog zadovoljstva nego u ocjeni koju dobijete na ispitu iz matematičke analize. Problem je jedino u tome što je taj užitak teže osjetiti – potrebni su sati rada da bi se on izvukao na površinu – dok je kod dobivanja odlične ocjene navala dopamina trenutna (i jednako brzo nestaje). Štoviše, skriveni užitak koji pruža diferencijalna jednadžba ne ovisi o vanjskim okolnostima na način na koji ovisi ocjena: dok jedan nepažljiv propust može pretvoriti savršen rezultat u neuspjeh, nitko vam ne može oduzeti ono što ste doista naučili.

Pogledajmo to iz drugog kuta: zapitaj se kakav rezultat očekuješ od svog učenja. Dobro je učiti kako bi se nešto naučilo. To je prirodan ishod kada se uči na pravi način. Problem nastaje kada se uči samo radi ocjene. Kao što je svima poznato, dobra ocjena nije izravan proizvod učenja; ona je prije vjerojatan, ali neizvjestan ishod – ne pojavljuje se uvijek kratkoročno, a ostvaruje se samo ako sve prođe kako treba (ponekad čak i samo ako se „poklope zvijezde”). Ako težiš znanju, a ne ocjeni, s vremenom bi mogao dobiti oboje. To je ona mjera uspjeha koju je Bog namijenio za tebe u ovom životu. No, kako je rekao Ratzinger: „Uspjeh nije jedno od Božjih imena”, stoga nije mudro polagati nade u njega. Na kraju krajeva, to i nije toliko važno: cilj je manje vrijedan od same igre, ocjena je manje važna od učenja, a plaća je manje važna od rada.

Učenje iz ljubavi

Ono što sve to razmrsuje jest ljubav. Prije svega, ljubav prema samom zadatku. Jedan poznati urugvajski pisac jednom je rekao: „Voli svoju umjetnost kao što voliš svoju djevojku: daj joj cijelo svoje srce.” Kao i svaka ljubav, strast prema znanosti, umjetnosti ili učenju istovremeno donosi radost i postavlja zahtjeve. Uz trenutke u kojima sve sjeda na svoje mjesto i stvari teku glatko, postoje i sušna, teška razdoblja... no, iza tih poteškoća kriju se novi horizonti koji tu ljubav proširuju i produbljuju.

To je dio strastvene ljubavi prema svijetu, što je jedna od temeljnih ideja duha Opusa Dei. No, kako tvoja fascinacija diferencijalnim jednadžbama ne bi potajno skrivala sebičnost (kako se strastvena ljubav prema svijetu ne bi svela na ljubav prema samome sebi), moraš otkriti da se iza stvari nalaze ljudi. Ljude je uvijek vrijedno voljeti; oni su zanimljivi, fascinantni i upravo su oni ti koji doista ispunjavaju ljudsko srce.

Koji ljudi? Skriva li se doista netko iza diferencijalne jednadžbe? Koga mogu voljeti kroz svoj rad? Roditelj će odmah odgovoriti: svoju obitelj. Obitelj je iznimno snažan razlog za ustrajanje unatoč žrtvama koje sveučilišni rad uvijek zahtijeva. Student koji je u vezi želi svom partneru ili partnerici pružiti najbolju verziju sebe. No, postoji i širi krug ljudi kojima se može služiti: oni s kojima radiš i za koje radiš. Kolege studenti, nadređeni, klijenti, dobavljači, suradnici, korisnici, pacijenti – a naposljetku, na ovaj ili onaj način, i cijela tvoja zemlja. To je svijet koji strastveno voliš.

Ako doista želiš učiti iz ljubavi, trebaš to živjeti kao služenje. Ta se dimenzija studentu može činiti dalekom, budući da se čini kako učenje najviše koristi tebi samome. Ipak, već sada možeš razmišljati o tome da se dobro obrazuješ kako bi kasnije mogao bolje služiti drugima: temeljito učenje anatomije oblik je služenja tvojim budućim pacijentima, jer im nimalo ne pomažeš ako tijekom operacije zamijeniš kosti. Postoji tisuću načina na koje možeš služiti drugima tijekom studija: poslati bilješke kolegi koji je propustio predavanje, objasniti gradivo nekome tko ima poteškoća s razumijevanjem, praviti društvo kolegi koji je izoliran ili prolazi kroz teško razdoblje... Stručno volontiranje izvrsna je prilika ne samo za učenje, već i za razvijanje navike da svoju buduću karijeru doživljavaš kao služenje svojoj zemlji.

S druge strane, svaki put kad na svoje kolege gledam kao na konkurenciju, u sebe unosim dozu opsjednutosti uspjehom. Zamisli osobu koja ne želi posuditi bilješke kolegi „jer je on sam trebao bolje bilježiti”, koja odbija poziv na zajedničko učenje jer bi to „usporilo njezin vlastiti napredak” ili koja se oportunistički priklanja najboljim studentima samo kako bi lakše odradila grupne projekte. Takva je osoba, u studentskim okvirima, tipičan primjer nekoga tko juri za uspjehom. Ne bi bilo nimalo iznenađujuće ako bi ista ta osoba, nakon što diplomira i dobije dobar posao, otkrila da ne zna – ili ne želi – surađivati ​​s drugima, da nema iskrenog interesa za razumijevanje ljudi u svom timu te da ne pridonosi zajedničkim ciljevima.

Rangiranje učenika i studenata ovdje stvara stvaran problem. Iako može biti nužno za upis na fakultet, zapošljavanje, dobivanje stipendija ili nastavak poslijediplomskog studija, ono često narušava odnose među kolegama i skreće pozornost s ljubavi prema samoj aktivnosti kao obliku služenja. U sustavu rangiranja nema istinskog zajedništva: možete imati prosjek ocjena 4,0, ocjenu „odličan” ili 90 % uspješnosti zajedno s drugima, ali ne možete svi istovremeno biti prvi u razredu ili na godini. Rangiranje također stvara svojevrsne izopačene poticaje – primjerice, odabir predmeta ili profesora samo zato što su „laki”, a ne zbog onoga što ćete zapravo naučiti. Učite kao da rangiranje ne postoji; a ako ga uspijete u potpunosti zanemariti, tim bolje.

Na kraju krajeva, stvari nas ne čine sretnima – ljudi čine. Srednja škola i fakultet mjesta su intenzivnog zajedništva, plodno tlo za stvaranje čvrstih prijateljstava. Oni s kojima ste dijelili muke i radosti studentskog života mogli bi kasnije postati predvodnici profesionalnih, društvenih ili intelektualnih pothvata koji će vašu zemlju promijeniti nabolje. Mnogi ljudi upravo tijekom školovanja upoznaju osobu s kojom će provesti ostatak života i zasnovati obitelj.

Potraga za uspjehom narušava sve te mogućnosti. No, kada učite iz ljubavi i s osjećajem služenja, vaše se srce, umjesto težnjom za uspjehom, ispunjava ljudima.

Postoje brojni ljudski razlozi zašto treba izbjegavati opsesivnu potragu za uspjehom, kako u radu tako i u učenju. Ipak, kršćanin ima najdublji i najvažniji razlog da svoje napore usmjeri prema ljubavi i pretvori ih u služenje: svoje božansko sinovstvo, odnosno sigurnost da je ljubljeno Božje dijete. Što god radili, znajte da vas netko promatra s ljubavlju. Sve što kršćanin čini, čini u sklopu jednog božanskog nauma koji je ujedno i njegova vlastita „obiteljska stvar” – pomaganje ovome svijetu, koji strastveno voli, da se približi Bogu.