Isus se nalazi u Galileji. Poziva Dvanaestoricu i šalje ih, po dvojicu, u okolna sela. Oni propovijedaju obraćenje, izgone zloduhe i liječe bolesne. Po povratku, pripovijedaju Gospodinu sve što su učinili i čemu su poučavali. On se osmjehne i kaže im: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, te se malo odmorite!” (Mk 6, 31). Njihovo apostolsko djelovanje toliko je intenzivno da nemaju vremena čak ni jesti. A Marko zaključuje: „Otišle su, dakle, lađom na samotno mjesto, u osamu” (Mk 6, 32).

U ovom prizoru možemo prepoznati evanđeoski uzor za duhovne vježbe. I danas nas Gospodin – usred naše pretrpanosti aktivnostima – vodi na samotno, izdvojeno mjesto kako bismo bili sami s Njime, slušali Njegove pouke i pronašli predah od svakodnevne vreve. Na taj način dobivamo poticaj da se, obnovljena srca, vratimo poslanju koje nam je Krist povjerio. To je bilo iskustvo svetog Josemaríje, koji je bio duboko svjestan koliko je ta praksa ključna za njegov unutarnji život – osobito tijekom godina intenzivnog pastoralnog rada u njegovoj mladosti: „Trebam duhovne vježbe i suze”[1].

Mjesto molitve

Na početku svoga javnog djelovanja, sam se Isus povukao u pustinju, vođen Duhom Svetim (usp. Lk 4, 1). Što je pustinja? To je surov, negostoljubiv prostor – mjesto osame i nedostatka vode – ali istodobno, upravo zbog toga, i mjesto tišine, priprave, susreta s Bogom i pročišćenja. Pustinja onima koji njome prolaze pruža spasonosnu pouku: spoznaju o vlastitoj potpunoj ovisnosti o Bogu, jer u tom praznom prostranstvu pomoć može doći jedino odozgo. Ne posjedujemo ništa. Naše noge ne vode nikamo; naše ruke ne mogu uhvatiti ništa osim pijeska ili kamenja; naš se glas gubi, postaje beskoristan u toj prostranosti. Preostaje jedino da progovori srce – prema gore, u visine, ili prema unutra, u dubine: „Oče naš, koji jesi na nebesima...”

Zbog toga se u Svetom pismu pustinja povezuje s molitvom – vezu koju je uspostavio sam Bog: „Odvest ću je u pustinju i govoriti njezinu srcu” (Hoš 2, 16). Povlačenje u pustinju nalikuje sabiranju u sebi kako bi se susrela prisutnost Onoga koji je – kako je primijetio sveti Augustin – „nutarnjiji od svake tajne”[2], nutarnjiji čak i od nas samih, i koji će progovoriti našim srcima. Osama pustinje stvara okruženje pogodno za jasno zamjećivanje božanske prisutnosti i ulazak u zajedništvo s Bogom. Čak je i žeđ – toliko svojstvena pustinji – povezana s molitvom: „Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim. Za tobom žeđa duša moja, za tobom čezne tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna” (usp. Ps 63, 2). Tjelesna žeđ podsjeća nas na jednu drugu, mnogo temeljitiju žeđ: žeđ za Bogom – čežnju za prisnim i nježnim zajedništvom s Gospodinom, želju za prijateljstvom i bliskošću s Njime.

Isus se često povlačio na osamljeno mjesto kako bi molio Oca (usp. Lk 5,16; Mt 14,13). Isto činimo i mi kada se povučemo i uđemo u vlastitu dušu, zatvarajući vrata vanjskom svijetu te ostajući sami s Bogom. „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se Ocu svojemu, koji je u skrovitosti” (Mt 6,6). „Što ćemo, dakle, ti i ja činiti tijekom ovih dana duhovnih vježbi? Trebali bismo provesti mnogo vremena s Gospodinom, tražeći ga – baš kao što je to činio Petar – kako bismo s njime vodili prisan razgovor. Primijetite da kažem 'razgovor': dijalog između dvoje ljudi, licem u lice, bez skrivanja u anonimnosti. Potrebna nam je ta osobna molitva, ta prisnost, taj izravan susret s Bogom, našim Gospodinom”[3].

Ipak, pustinja se može povezati i s jednom drugom biblijskom slikom: onom dijela za Azazela[4] (usp. Lev 16,10) – lika povezanog s obredom pomirenja za grijehe naroda. Upravo je ondje Mojsije razgovarao s Bogom, kada mu je Gospodin objavio svoje ime i izabrao ga da oslobodi Izrael (usp. Izl 3,11–15). To je ujedno i prostor u kojem se izabrani narod, tijekom četrdeset godina, pročišćavao od unutarnjeg ropstva koje je ponio sa sobom iz Egipta. Na početku svoga poslanja, Ilija se sklonio uz potok u pustinji (usp. 1 Kr 17,3). I, paradoksalno, pustinja je također mjesto kamo je đavao došao iskušavati Isusa – i gdje je Zli na koncu bio poražen (usp. Lk 4,1–13).

„Pustinja (...) za Mojsija, za Iliju, za Isusa (...) mjesto je poziva i pripreme. Ako se čovjek ne udalji od svakodnevne vreve, ako se ne suoči sa snagom samoće, nemoguće je spoznati Boga. (...) Pohlepno, sebično srce ne može upoznati Boga. (...) Bučno, rastreseno, raspršeno srce ne može pronaći Boga”[5]. Zbog toga su se neustrašivi oci pustinjaci, slijedeći primjer Gospodinov, povlačili u pustinju kako bi vodili boj protiv đavla – „jakoga” – snagom „jačega od njega” (usp. Lk 11, 21–22). Nastojali su se očistiti i razotkriti zlo koje se možda skrivalo u njima; tek kad bi ga prepoznali, mogli su se s njime suočiti i uz Božju pomoć ga nadvladati.

I mi se, tijekom dana duhovnih vježbi, stavljamo pred istinu vlastitoga života. Samoća pustinje olakšava nam otkrivanje darova koje nam je Bog udijelio, ali i slabosti koje vape za iscjeljenjem. Ondje, u svjetlu Duha Svetoga, spoznajemo da samospoznaja „zahtijeva sposobnost zaustavljanja – ‘isključivanja autopilota’ – kako bismo postali svjesni svojih postupaka, osjećaja koji prebivaju u nama te misli koje nam se stalno vraćaju i utječu na nas, često i bez naše svijesti o tome. Također zahtijeva razlikovanje emocija od duhovnih sposobnosti. ‘Osjećam’ nije isto što i ‘uvjeren sam’; ‘imam poriv’ nije isto što i ‘odlučujem’. Na taj način čovjek shvaća da je perspektiva koju ima o sebi i o stvarnosti ponekad pomalo iskrivljena. Spoznati to – milost je!”[6].

Mnoga prebivališta, jedan Duh

Još od najranijih stoljeća, Crkva je duhovne vježbe doživljavala više kao način života nego kao zaseban, jednokratan događaj[7]. Pustinjski oci – poput svetog Antuna Pustinjaka, svetog Pahomija ili svetog Bazilija – živjeli su životom obilježenim molitvom, šutnjom i unutarnjom borbom, što je dovelo do pojave cenobitskog (zajedničkog) redovništva. Iako su neki hodočasnici u petom stoljeću nastojali provesti nekoliko dana u osami uz pustinjake, koncept privremenog povlačenja u osamu još nije bio uobičajen; umjesto toga, korizmeno je razdoblje već funkcioniralo kao velika duhovna vježba za sav kršćanski puk, a obilježavali su ga post, šutnja i praksa obraćenja.

S razvojem zapadnog redovništva – osobito među benediktincima i cistercitima – pojavio se običaj prema kojem su klerici i laici odlazili u samostane kako bi ondje proveli nekoliko dana u šutnji i uz duhovno vodstvo. Tijekom srednjeg vijeka počele su se javljati i različite razmatračke metode: Vilim iz Saint-Thierryja pisao je o spiritualia exercitia (duhovnim vježbama), sveti Bonaventura predlagao je teme za meditaciju, a Jean Gerson pokušao je te vježbe sustavno urediti pod vodstvom duhovnog vođe. Značajan iskorak donio je Cisneros sa svojim djelom Ejercitatorio (Knjiga vježbi), koje je presudno utjecalo na svetog Ignacija Lojolskog, čije su Duhovne vježbe strukturirane u četiri tjedna.

U 20. stoljeću pape su učvrstile tu praksu. Pio XII. ju je preporučio, ističući pritom raznolikost načina na koje se ona može provoditi unutar Crkve: „Što se tiče različitih oblika u kojima se takve pobožne vježbe prakticiraju, neka svatko ima na umu da u zemaljskoj Crkvi – baš kao i u nebeskoj – ima ’mnogo stanova’ (usp. Iv 14, 2) te da askeza ne može biti ničiji monopol. Postoji samo jedan Duh, koji ipak ’puše kamo hoće’ (Iv 3, 8) i koji, putem raznolikih darova i putova, vodi duše koje je prosvijetlio prema svetosti”[8].

U duhovnim vježbama koje je vodio sveti Josemaría, Kristov život bio je stalno središte pozornosti. Polazeći od te prosvjetljujuće jezgre, istraživao je bogatstvo kreposti koje je kršćanin pozvan usvojiti – u skladu s posebnim pozivom primljenim od Gospodina – a koje su uvijek ukorijenjene u radosnoj nadnaravnoj stvarnosti božanskog posinjenja, što služi kao temelj kršćanskog života i duha Opusa Dei. Također je uključivao razmatranja o „posljednjim stvarima” – kršćanskoj eshatologiji – koja, promatrana u svjetlu Uskrsloga Gospodina i Duha Svetoga, ne vode u strah, već u nadu. Zbog usmjerenosti na Krista i ohrabrujućeg tona njegovih duhovnih vježbi – koje su poticale optimistično, radosno i pouzdano nasljedovanje Isusa – neki su primijetili da on propovijeda „vježbe za život”, za razliku od tradicionalnih „vježbi za smrt”[9]. Time su htjeli reći da je on stavljao naglasak ne toliko na „posljednje stvari” – smrt, sud, nebo, pakao i čistilište – već na Božju ljubav, očitovanu u Kristu, koja daje smisao svemu ostalome.

Iz tog je razloga sveti Josemaría nastojao tijekom tih dana proniknuti u temeljne pobude koje leže u pozadini naših života. Upravo to razlikuje duhovne vježbe od drugih oblika formacije unutar Djela, budući da svaki od njih ima svoju posebnu svrhu. Primjerice, kratka predavanja održavaju teme aktualnima i pomažu u njihovu prevođenju u konkretno djelovanje; tjedna razmatranja – putem molitve – omogućuju nam dublje povezivanje s Evanđeljem i liturgijskom godinom; dok godišnje duhovne vježbe i susreti pružaju vrijeme i mir potrebne za promišljanje i istraživanje novih pristupa vlastitom životu. U tom su kontekstu duhovne vježbe osmišljene kako bi ojačale čovjekova uvjerenja vezana uz vjeru i duh Opusa Dei. One nas potiču da upravimo pogled prema onome što je bitno, pomažući nam da ponovno razmotrimo krajnji smisao vlastitog života i kršćanskog poziva. Stoga, iako se obraćenje doživljeno tijekom duhovnih vježbi često očituje na konkretne, praktične načine, njihov je primarni cilj osnažiti ili pročistiti naše temeljne pobude – same temelje iz kojih će potom proizaći naše svakodnevne odluke i način života.

U tom smislu, kako bi održao živim duhovni poticaj primljen tijekom duhovnih vježbi – i kako bi ga očuvao tijekom cijele godine – sveti Josemaría prakticirao je ono što je, zbog njegove učestalosti, nazivao „mjesečnim duhovnim obnovama”. To je podrazumijevalo izdvajanje nekoliko sati, jednog dana u mjesecu, za sabrano razmatranje različitih vidova kršćanskog života, s ciljem obnavljanja želje za poistovjećivanjem s Kristom. To je osobito prikladno vrijeme za ponovno promišljanje o spoznajama stečenima tijekom duhovnih vježbi te za traženje, uz realizam i ustrajnost, načina kako u konkretnim okolnostima svakodnevnog života ostvariti ono na što je u tom trenutku potaknuo Duh Sveti.

Bog govori u blagom povjetarcu

Što se tiče ispravnog stava za što bolje iskorištavanje duhovnih vježbi, postoji nacrt svetog Josemaríje za uvodno razmatranje koji uključuje sljedeće točke: «1/ Šutnja. 2/ Bez "vreća s pijeskom" [tereta ili rastresenosti]. 3/ Dobro iskorištavanje slobodnog vremena (ispitivanje savjesti, odluke...). 4/ Biti aktivan, a ne pasivan. 5/ Stjecanje jednostavne pobožnosti, prisjećajući se godina djetinjstva. Učenje molitve»[10]. Kao što se može vidjeti, sve počinje šutnjom – vanjskom, a prije svega unutarnjom – te sabranošću koja je potrebna da bi se ona postigla. Drugom je prigodom savjetovao: «Koja sredstva preporučujem na početku ovih duhovnih vježbi? (...) Prije svega, unutarnju sabranost: ne dopustiti osjetilima da lutaju prema van, mrtviti pamćenje i maštu te izbjegavati raspršenost»[11].

Sveti Josemaría često je upozoravao na opasnost od raspršenosti tijekom duhovnih vježbi, služeći se slikovitim prikazom: usporedio je rastresenu dušu s kućom u koju kroz mali, otvoreni prozor ulaze brige i rastresenosti – otvarajući vrata svemu onome što ometa zajedništvo s Bogom[12]. Slušatelje je podsjetio da đavao «čini sve što je u njegovoj moći kako bi nas udaljio od Gospodina», koristeći čak i najbanalnije stvari kako bi nas lišio sabranosti te umanjio – ili potpuno poništio – plodove duhovnih vježbi. Zbog toga je naglašavao vrijednost šutnje, opisujući je kao «Božji blagoslov» i, «u mnogim pogledima, nužnost». Objasnio je da, ako se duša zna sabrati i održati šutnju, postaje spremna čuti sve ono što joj Gospodin želi priopćiti. Taj je stav smatrao ključnim kako bi Božanski Sijač pronašao dobro tlo na kojem Njegovo sjeme može donijeti obilnu žetvu.

Može se, dakle, reći da vanjska i unutarnja šutnja jedna drugu prizivaju. Baš kao što nastojimo odmaknuti se od buke i svakodnevnih briga povlačenjem na tiho mjesto, logično je da uložimo sličan napor kako bismo osigurali da se naša osjetila, pamćenje i mašta ne vraćaju upravo onim stvarima od kojih se pokušavamo udaljiti.

Nužno je izdvojiti „trenutke šutnje, trenutke molitve – vrijeme kada, stišavanjem buke i onoga što nam odvlači pažnju, stajemo pred Njega i postižemo unutarnje jedinstvo”[13]. Prorok Ilija nije doživio Božju prisutnost u oluji, potresu ili vatri, već u „šapatu laganog povjetarca” (1 Kr 19, 12). Bog govori tihim glasom. Samo ćemo kroz šutnju moći prepoznati Božje poticaje, slušati Duha Svetoga i tako na najbolji način iskoristiti dane duhovnih vježbi. Takva šutnja zahtijeva našu čvrstu odluku da izbjegavamo izvore rastresenosti – društvene mreže, e-poštu, razgovore, vijesti ili nevažno štivo – kako bismo se sabrali i usmjerili svoje sposobnosti na razmatranje onih pitanja o kojima želimo razgovarati s Gospodinom.

Naravno, svatko će ovom unutarnjem sabiranju pristupiti u skladu sa svojim okolnostima. Primjerice, nije uvijek moguće u potpunosti odložiti mobitel, s obzirom na obveze koje možda imamo – poput brige o maloj djeci, skrbi za bolesnog člana obitelji ili rješavanja hitnih poslovnih pitanja koja ovise upravo o nama. Ipak, čak i u takvim situacijama možemo pronaći načine da uklonimo ono što nije bitno, usredotočujući se samo na ono što je doista nužno i izbjegavajući stvari koje raspršuju srce. Cilj je njegovati unutarnje ozračje koje potiče sabranost: odvojiti vrijeme bez ometanja, isključiti obavijesti, držati mobitel izvan vidokruga kada nije potreban ili dati do znanja onima koji bi nas mogli trebati da nas kontaktiraju samo ako je to doista neophodno. Ne radi se uvijek o potpunom isključivanju, već o iskrenom stavu osobe koja želi Bogu ponuditi istinski prostor – pazeći da ono što je hitno ne zasjeni ono što je uistinu važno. Na taj način, čak i usred neizbježnih obveza, vanjska tišina pridonosi onoj unutarnjoj tišini u kojoj se Bog – koji progovara u blagom povjetarcu – može dati čuti.

Povratak u Galileju

Dani duhovnih vježbi povlaštena su prigoda za dublje preispitivanje vlastitog života. „Promotrite što se događa u tjelesnom životu”, primijetio je sveti Josemaría. „Čovjek se počne osjećati loše. ’Što nije u redu?’ ’Pa, ne znam; jednostavno se osjećam... nekako čudno.’ Odlazi liječniku koji obavlja pregled, provodi potrebne pretrage, temeljito ga pregleda i naposljetku zaključi: ’Aha! Evo u čemu je problem: riječ je o jetri, ili želucu, ili možda o povišenom krvnom tlaku...’ – te potom propisuje odgovarajući lijek. U duhovnom životu, duhovne vježbe služe istoj svrsi kao i liječnički pregled za tjelesno zdravlje. Dolazimo spremni provesti dubinsko preispitivanje, kako bismo otkrili korijen onog nedostatka žara u našoj duhovnoj borbi – one tromosti koju ponekad primjećujemo kod sebe”[14].

U tu svrhu nude se različiti oblici ispitivanja savjesti koji nam mogu pomoći da razmislimo o tome na koji način slijedimo Gospodina i kako se možemo još tješnje sjediniti s Njime. Za razliku od ispitivanja savjesti koje prethodi ispovijedi – a koje je prvenstveno usmjereno na prepoznavanje vlastitih grijeha – ovo je prilika da u miru promotrimo svoj životni put i otkrijemo što doista ispunjava ljudsko srce. Riječ je o preispitivanju koje nadilazi puku introspekciju; to je dijalog s Gospodinom – prikladna prigoda da se, u Njegovu društvu, vratimo onim trenucima u našem životu kada smo najsnažnije osjetili Njegovu prisutnost i prepoznali darove kojima nas je obdario. Taj molitveni čin prisjećanja pomaže nam ponovno otkriti da nas Bog nikada ne napušta; naprotiv, On nas krijepi svojom milošću, čak i u najtežim okolnostima. Baš kao što je to učinio s apostolima, Gospodin nas poziva da se vratimo u Galileju (usp. Mt 28, 10) – na mjesto našeg prvotnog poziva, ondje gdje je sve započelo. „Povratak u Galileju znači, prije svega, povratak onom žarkom trenutku kada nas je Božja milost prvi put dotaknula na samom početku našeg puta.” „Ovom iskrom mogu raspaliti vatru za danas – za svaki dan – te donijeti toplinu i svjetlost svojoj braći i sestrama. Ta iskra budi poniznu radost – radost koja ne vrijeđa one koji trpe ili su očajni; dobru i spokojnu radost”[15].

Kroz ovo dublje razmatranje, Bog nas može prosvijetliti spoznajama koje usmjeravaju naše nasljedovanje Gospodina, konkretnim odlukama za našu duhovnu borbu te obnovljenim osjećajem nade koji raspaljuje srce. Ovo su dani tijekom kojih smo možda jasnije sagledali određene vidove svoga poziva. Zbog toga je sveti Josemaría savjetovao da čuvamo primljene milosti kako bismo im se mogli često vraćati u molitvi:

„Dobro iskoristite ova svjetla. Jeste li vidjeli što ljudi čine kako bi iskoristili riječnu vodu u krajevima gdje je ljeti oskudna, a zimi, za vrijeme kiša, ima je u izobilju? Grade spremnike u kojima pohranjuju vodu, a zatim je – u sušnom razdoblju – puštaju kako bi proizvodili električnu energiju i navodnjavali polja.

Pa, kažem vam da se tijekom duhovnih vježbi na dušu izlijeva obilje milosti (...). Sada se trebate prisjetiti tih stvari i sabrati ih – kao u veliki spremnik – kako biste, u pravi trenutak, mogli osloboditi tu pokretačku snagu koja stvara svjetlo i natapa isušena polja; snagu koja vam pomaže da kasnije radite s dubokim zadovoljstvom i sprječava da vaši napori oslabe. Sada prikupite bogatu zalihu božanske milosti (...) i crpite iz tih voda kad god vam zatrebaju tijekom života”[16].

Praktičan način da sačuvamo ove uvide jest da ih zapišemo. To nam omogućuje da im se kasnije vratimo – tijekom svakodnevne molitve ili na mjesečnim duhovnim obnovama tijekom godine. To je važno jer Bog od nas, u pravilu, ne traži da promijenimo sve odjednom; naprotiv, poziva nas na postupni napredak, poput kretanja uz kosinu. Strpljivost i ustrajnost ključni su kako bi duhovna obnova s ​​vremenom donijela sve plodove koje može pružiti. S druge strane, želja da se sve odmah promijeni može dovesti – kada shvatimo da to nismo u stanju učiniti – do obeshrabrenja, frustracije, pa čak i do prijevremenog odustajanja od odluka koje bismo tada mogli proglasiti neostvarivima.

Ipak, valja imati na umu da, neovisno o konkretnim ciljevima koje si možda postavimo tijekom tih dana, glavna vrijednost duhovne obnove leži u onome što smo u njoj doživjeli. Vrijeme provedeno s Gospodinom – u društvu s Njim pred svetohraništem –, molitvena zahvalnost za primljene darove, iskreno kajanje pri spoznaji vlastitih propusta i grijeha, obnavljanje čina vjere, nade i ljubavi ili izrazi pobožnosti i ljubavi prema Njegovoj Majci – sve su to, samo po sebi, dragocjenosti. One ostaju trajne, čak i ako neke od naših odluka s vremenom oslabe ili zatraže preoblikovanje. U određenom smislu, to je najvrjedniji doprinos duhovne obnove: ona nas potiče da se vratimo u svoju svakodnevicu sa željom da, usred svakodnevnih obveza, tražimo tu istu bliskost s Bogom.

* * *

Nakon Gospodinova uzašašća, apostole ponovno nalazimo u dvorani posljednje večere. Luka piše: „Svi su oni jednodušno ustrajali u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (Dj 1, 14). Marija je prisutna na prvim duhovnim vježbama Crkve u nastajanju. Isto tako, ona je uvijek prisutna i tijekom naših dana duhovnih vježbi. Njezina majčinska prisutnost nas krijepi, kako bismo – baš kao što su to činili oni tada – mogli ustrajati u molitvi i pripraviti se za poslanje koje nam Gospodin povjerava.

[1] Intimne bilješke, br. 28.
[2] Sveti Augustin, Ispovijesti, 9, 1.
[3] Sveti Josemaría, Bilješke s razmatranja, 25. veljače 1963., u Dok nam je putem govorio, br. 214.
[4] Neki autori i predaje navode da je Azazel pao anđeo.
[5] J. Ratzinger, Bog Isusa Krista, Sígueme, Salamanca 1979., str. 21.
[6] Franjo, audijencija, 5. listopada 2022.
[7] Za daljnje proučavanje ove teme, usp. J. A. García-Prieto Segura, Teološki rječnik svetog Josemaríje, natuknica: „Duhovne vježbe”.
[8] Pio XII., Mediator Dei, br. 223.
[9] Usp. A. Vázquez de Prada, Utemeljitelj Opusa Dei, II, str. 675.
[10] Sveti Josemaría, Bilješke s razmatranja, citirano u P. Rodríguez, Put: Kritičko-povijesno izdanje, Rialp, Madrid 2004., str. 438.
[11] Dok nam je putem govorio, br. 199.
[12] Usp. isto, br. 200.
[13] Lav XIV., homilija, 20. srpnja 2025.
[14] Dok nam je putem govorio, br. 104.
[15] Franjo, homilija, 19. travnja 2014.
[16] Dok nam je putem govorio, br. 110.