Dok obilježavamo osamstotu obljetnicu smrti svetoga Franje, njegov radikalan izbor siromaštva i dalje stavlja Crkvu pred izazov. Na prvi pogled može se činiti teškim povezati to sa duhovnošću svetoga Josemaríje, koja je posebno namijenjena kršćanima pozvanima da pronađu svetost u svom radu i u svakodnevnim životnim okolnostima. Ipak, ako sagledamo samu bit stvari, otkriva se iznenađujući sklad: za obojicu istinsko kršćansko siromaštvo ne počinje od stvari ili materijalnih dobara, već od srca.
Sveti Franjo daje prednost načinu izražavanja koji je radikalniji od same riječi „siromaštvo”: život sine proprio – bez ičega vlastitoga. Tako on u Pravilu[1] definira život svoje braće. Ne radi se samo o tome da se ne posjeduje novac ili materijalna dobra. Koncept sine proprio seže na mnogo dublju duhovnu razinu: znači ne polagati pravo vlasništva čak ni na ono dobro koje Bog ostvaruje po nama. „Vratimo sva dobra Gospodinu Bogu, Svevišnjemu i Najvišemu”, piše Franjo, jer „svako je dobro njegovo i jedino je on dobar”[2].
Zanimljivo je susresti gotovo istu misao u riječima svetoga Pavla, koje odjekuju i kod svetoga Josemaríje: „Što imaš, a da nisi primio?” Talenti, inteligencija, zdravlje, uspjesi, ljudski potencijal – sve je to dar. Problem, dakle, nije jednostavno u tome imamo li nešto ili nemamo, već u pretvaranju onoga što smo primili u nešto „naše”, uz istovremeno zaboravljanje Darivatelja. Zbog toga Josemaría poziva na nenavezanost ne samo od materijalnih dobara, već i „od darova inteligencije, zdravlja, časti, plemenitih ambicija, trijumfa i uspjeha”[3].
Čini se da se ovdje Franjo i Josemaría susreću u istoj vrsti slobode. Franjo je izražava pojmom sine proprio (nemati ništa svoga), a Josemaría pojmom nenavezanosti. Dva različita izraza koja upućuju na slobodno srce – srce koje se ni za što ne veže jer zna da je sve primilo.
Naravno, konkretni se oblici razlikuju. Franjo i njegova braća odlučuju slijediti siromašnog Krista odricanjem od posjedovanja dobara. S druge strane, Josemaría govori o nutarnjoj slobodi u odnosu na uporabu materijalnih dobara kršćanima uronjenima u vremenite stvarnosti – ljudima koji rade, uzdržavaju obitelj, upravljaju imovinom i preuzimaju društvene odgovornosti. Zato može ustvrditi da „ono što je važno ne leži u materijalnoj činjenici posjedovanja ovoga ili nedostatka onoga”[4]: materijalna su dobra sredstva koja valja ispravno koristiti, ne dopuštajući im da postanu gospodari srca.
Pa ipak, upravo ta razlika čini njihovo podudaranje još značajnijim. Evanđeosko siromaštvo nije prvenstveno određeno količinom stvari koje posjedujemo. Ono se mjeri slobodom kojom ih primamo i koristimo te našom spremnošću da ih darujemo.
Postoji i daljnji korak. Za svetog Franju načelo sine proprio (bez vlastitoga) proteže se čak i na odnose: mogao bih nastojati „prisvojiti” brata, zahtijevajući da ispuni moja očekivanja, osuđujući ga ili namećući mu svoju volju. Istinsko siromaštvo tada postaje pitanje poniznosti, služenja i odricanja od dominacije. I za svetog Josemaríju nenavezanost nužno vodi k velikodušnosti: biti „umjeren, a vrlo velikodušan prema drugima”[5].
Naposljetku, za obojicu kršćansko siromaštvo ne proizlazi iz prezira prema materijalnim stvarima, već iz otkrivanja većeg bogatstva i nasljedovanja Krista. Franjo to izražava riječima koje su možda nenadmašne: „Stoga ništa ne zadržavajte za sebe, kako bi vas On, koji se potpuno daruje vama, mogao potpuno primiti”[6].
To je evanđeoski paradoks koji sjedinjuje dva tako različita duhovna iskustva: evanđeosko se siromaštvo ne bira iz prezira, već zato što je pronađeno Sve. A kada Bog postane istinsko blago, stvari napokon zauzimaju svoje pravo mjesto: više nisu nešto za što se treba grčevito vezati, već darovi koje treba primiti, čuvati, dijeliti i, naposljetku, vratiti.
1. Sveti Franjo, Potvrđeno pravilo (Regula bullata), 1,1: Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlastitoga vlasništva i u čistoći.
2. Sveti Franjo, Nepotvrđeno pravilo (Regula non bullata), 17,5-7; 17-18.
3. Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 114.
4. Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 118.
5. Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 123.
6. Sveti Franjo, Pismo cijelom Redu, 29.
Fra Francesco Ielpo, OFM, kustos je Svete Zemlje i gvardijan na Sionu. Izabran je u lipnju 2025. da šest godina predvodi Manju braću u toj regiji, a njegovo je imenovanje 24. lipnja 2025. potvrdio papa Lav XIV.