Draga braćo i sestre!

I danas razmišljamo o Isusovim ozdravljenjima kao znaku nade. U njemu je snaga koju i mi možemo iskusiti kad stupimo u odnos s njegovom Osobom.

Bolest koja je jako raširena u našem vremenu je umor od života: stvarnost nam se čini previše složenom, tegobnom, teško nam je nositi se s njom. I tada se gasimo, postajemo uspavani, u iluziji da će se, kad se probudimo, stvari promijeniti. Ali sa stvarnošću se treba uhvatiti u koštac, a zajedno s Isusom to možemo uspješno učiniti. Ponekad se osjećamo blokiranima osudom onih koji samo gledaju kako da druge etiketiraju.

Čini mi se da se upravo te situacije najbolje ogledaju u ulomku iz Markovog Evanđelja u kojem se isprepliću dvije priče: prva o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja leži bolesna i na umoru je, te druga o ženi koja već dvanaest godina krvari i traži Isusa kako bi ozdravila (usp. Mk 5, 21-43).

Između likova tih dviju žena, evanđelist uvodi lik oca djevojčice: on ne ostaje u kući jadikovati zbog kćerine bolesti, nego izlazi i traži pomoć. Iako je nadstojnik sinagoge, ne traži da bude povlašten zbog svog društvenog položaja. Kad treba čekati, ne gubi strpljenje i čeka. A kad mu dolaze reći da mu je kći umrla i da nema smisla više gnjaviti Učitelja, on ne gubi vjeru i nadu.

Razgovor tog oca s Isusom prekida žena koja je bolovala od krvarenja, koja uspijeva prići Isusu i dotaknuti se njegove haljine (r. 27). Ta žena s velikom hrabrošću donosi odluku koja joj mijenja život: svi su joj stalno govorili da se drži podalje, da se ne pokazuje. Osudili su je na to da bude skrivena i odvojena od drugih. Ponekad i mi možemo biti žrtve tuđih osuđivanja, koji nas pokušavaju prikazati u potpuno krivom svjetlu. Tada patimo i ne uspijevamo se toga otarasiti.

Ta žena kreće putem spasenja kad se u njoj rađa vjera da je Isus može ozdraviti: tada pronalazi snagu da izađe i pođe ga tražiti. Želi se dotaknuti barem njegovih skuta.

Isusa je okruživalo mnoštvo te su ga, dakle, mnogi dodirivali, a ipak njima se ništa nije dogodilo. Kad se Isusa, međutim, dotiče ta žena, ona ozdravlja. U čemu je razlika? Tumačeći taj dio teksta, sveti Augustin – u Isusovo ime – kaže: „Mnoštvo se natiskuje oko mene, ali me vjera dodiruje“ (Govor 243, 2, 2). Upravo tako: svaki put kad učinimo čin vjere upućen Isusu, uspostavlja se kontakt s njim i iz njega odmah izlazi njegova milost. Ponekad toga mi nismo niti svjesni, ali na tajanstven i stvaran način milost nas dotiče i iznutra polako mijenja naš život.

Možda i danas mnogi prilaze Isusu površno, bez stvarne vjere u njegovu moć. Gazimo po podovima naših crkava, ali srce je možda negdje drugdje! Ta tiha i bezimena žena pobjeđuje svoje strahove, dotičući Isusovo srce svojim rukama koje su smatrane nečistima zbog bolesti. I odmah osjeća da je ozdravljena. Isus joj kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru“ (Mk 5, 34).

U međuvremenu, tom ocu donose vijest da mu je kći umrla. Isus mu kaže: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ (r. 36). Zatim odlazi u njegovu kuću i, vidjevši da svi plaču i nariču, kaže: „Dijete nije umrlo, nego spava“ (r. 39). Potom ulazi u sobu gdje je djevojčica ležala, uzima je za ruku i kaže joj: „Talita kum“, „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ i djevojčica ustaje i počinje hodati (usp. rr. 41-42). Taj Isusov čin nam pokazuje da On ne samo da liječi od svake bolesti, već i budi iz smrti. Za Boga, koji je vječni Život, smrt tijela je poput sna. Prava smrt je smrt duše: toga se moramo bojati!

Još jedan detalj: Isus, nakon što je uskrsnuo djevojčicu, kaže roditeljima da joj dadu jesti (usp. r. 43). To je još jedan vrlo konkretan znak Isusove blizine s našim čovještvom. Ali to možemo shvatiti i u dubljem smislu i zapitati se: kada su naša djeca u krizi i trebaju duhovnu hranu, znamo li im je dati? A kako ćemo to moći ako se sami ne hranimo evanđeljem?

Draga braćo i sestre, u životu postoje trenuci razočaranja i obeshrabrenja, pa čak i iskustva smrti. Učimo od te žene, od tog oca: idimo Isusu: On nas može ozdraviti, može učiniti da ustanemo na novi život. On je naša nada!