Štovanje ove četvorice mučenika palo je u zaborav, budući da se – počevši od 6. ili 7. stoljeća – stopilo sa spomenom na svete panonske mučenike (poznate kao „četiri okrunjena mučenika” iz bazilike na brežuljku Celiju, smještene vrlo blizu ceste Via Labicana). Prema predaji, posmrtni ostaci tih panonskih mučenika preneseni su u Rim tijekom barbarskih provala, a njihovo je štovanje u gradu cvjetalo od kraja 5. pa sve kroz 6. stoljeće.
To stapanje štovanja vjerojatno objašnjava pojavu imena „Severin” (Severinus) – ono je inačica imena „Severijan” (Severianus), koje se pripisuje jednomu od panonskih mučenika (a koje je, pak, preuzeto iz imena jednog člana druge skupine „četvorice mučenika”, točnije onih iz Albana).
Ova složena isprepletenost unutar martirologija – koja uključuje „četiri okrunjena mučenika” iz Panonije (za koje se ispostavilo da ih je zapravo pet), četvoricu rimskih mučenika s ceste Via Labicana te četvoricu mučenika iz Albana – potaknula je od početka 20. stoljeća brojna povijesna i hagiografska istraživanja. Zahvaljujući tim istraživanjima bilo je moguće, s priličnom sigurnošću, rekonstruirati imena mučenika iz Panonije (koji se u današnjem martirologiju slave 8. studenoga) i onih iz Albana (čiji se spomendan slavi drugog datuma). Istodobno je potvrđeno da su imena četvorice rimskih mučenika s ceste Via Labicana nepovratno izgubljena; stoga su ona uklonjena iz najnovijeg izdanja Rimskog martirologija. Kao što je poznato, uzastopna izdanja Rimskog martirologija tijekom 20. stoljeća prolazila su kroz revizije kako bi se u njih postupno ugradila saznanja do kojih je došla povijesna znanost.
Po svemu sudeći, mučenik sveti Severin – čije je posmrtne ostatke papa Grgur XVI. darovao napuljskoj crkvi svetih Franje i Mateja, a koje je kardinal Marcello Mimmi 1957. godine povjerio Opusu Dei – jedan je od rimskih mučenika s ceste Via Labicana. Stoljećima se njihov spomen slavio 8. studenoga, zajedno sa spomenom panonskih mučenika, iako su njihova stvarna imena ostala nepoznata.
Četiri mučenika s Via Labicane
U tom slučaju, izvor podataka o vojniku koji je podnio mučeništvo tijekom Dioklecijanovih progona – a koji se pripisuje svetom Severinu – kao i datum 8. studenoga kao njegov dies natalis (dan mučeništva), vjerojatno treba tražiti u drevnom rimskom kultu četiriju mučenika s ceste Via Labicana.
Ime „Severin” vjerojatno je nastalo povezivanjem s rimskim kultom „četiriju okrunjenih mučenika” (Quattuor Coronati), od kojih je jedan – kako je već spomenuto – bio štovan pod imenom „Severijan”. S vremenom je, međutim, kult tih mučenika u bazilici na brežuljku Celiju pao u zaborav; do 19. stoljeća gotovo je potpuno nestao – što je bio slučaj i u trenutku kada je papa Grgur XVI. darovao „relikvije svetog Severina” Napulju.
Gotovo je nemoguće utvrditi pripadaju li te relikvije – pod pretpostavkom da potječu s Celija – nekom od „okrunjenih mučenika” ili nekom od mučenika s ceste Via Labicana. Ipak, sve upućuje na to da se u vrijeme kada ih je papa Grgur XVI. darovao – kada je kult mučenika s ceste Via Labicana već bio zaboravljen – ime „Severin” odnosilo na jednog od mučenika iz Panonije, a ne na rimskog mučenika.
Kada bi se dokazalo da relikvije ne potječu s brežuljka Celija, već da ih je Grgur XVI. izravno prenio iz katakombi, moralo bi se zaključiti da je poistovjećivanje tog „Severina” s onim koji se slavi 8. studenoga posve slučajno; posljedično, nemoguće mu je pripisati određeno ime ili povijest.
Između 17. i 19. stoljeća bila je uobičajena praksa uzimati posmrtne ostatke iz katakombi – za koje se pretpostavljalo da pripadaju mučenicima – te im proizvoljno nadijevati imena. Zadržavanjem 8. studenoga kao blagdana svetog Severina, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata nastojala je povezati njegov identitet s drevnom predajom o četvorici mučenika s ceste Via Labicana, koji se na taj datum slave već stoljećima. Preostaje samo nadati se da će ova zapažanja potaknuti nekog povjesničara ili liturgičara na temeljitije i dublje znanstveno istraživanje te teme.
Juan Miguel Ferrer