Želim da budete buntovnici, oslobođeni svih okova, jer želim da vi – a Krist želi da mi! – budete djeca Božja (1). Sveti Josemaría neumorno je poticao sve koje je susretao da imaju hrabrosti biti slobodni – uz sav rizik i odgovornost koje to nosi – te da brane ili traže tu slobodu (koju je Krist naposljetku izborio za sve ljude) ne čekajući da im je drugi podare, osobito ne u političkoj sferi od strane postojećih vlasti.

To je jedan od ključeva za razumijevanje veličine svakidašnjeg života; u njemu svaki muškarac i svaka žena moraju iz dana u dan rasti u samoj srži svoga dostojanstva: osobnoj slobodi djece Božje.

Tijekom svog života sveti Josemaría sa žaljenjem je promatrao razne kulturne i društvene pojave koje su uzrokovale duboku depersonalizaciju: masovnost, različite oblike otuđenosti, totalitarne režime i diktature te iskrivljenja proizašla iz klerikalizma. Suočen s tim nasrtajima na ljudsku osobu i slobodu, sveti Josemaría reagirao je s kršćanskom osjetljivošću, ustajući u obranu dostojanstva svakog ljudskog bića.

Primjer njegove hrabrosti u obrani slobode svih ljudi jest članak „Bogatstvo vjere” (Las riquezas de la fe), objavljen u jednim madridskim novinama 1969. godine.

On je – baš kao i mi – živio u paradoksalnoj kulturnoj situaciji u kojoj je snažan osjećaj slobode postojao usporedo sa sviješću o tome da se ona često na razne načine rasipa. Među tim načinima jest i djelomično shvaćanje slobode kao puke sposobnosti izbora, odvojene od savršenstva koje je čovjek pozvan postići.

Kod mnogih naših suvremenika također primjećujemo odricanje od osobne slobode u zadaći izgradnje društva; riječ je o obliku depersonalizacije koji vodi k odustajanju od ostvarivanja slobode te njezinu gotovo nesvjesnom prepuštanju drugim subjektima.

Država često preuzima zadaću zadovoljavanja svih potreba svojih građana, uspavljujući pritom njihovu odgovornu slobodu. Mnogi ljudi – unatoč širokom rasponu izbora u manje važnim stvarima – jedva da su slobodni; kao da su se odrekli razmišljanja o temeljnim odlukama koje oblikuju različite načine života ili kao da im je pravo na pravodobne i potpune informacije uskraćeno raznim mehanizmima koji prolaze nezapaženo.

Suočeni sa snagom određenih struktura – bilo onih koje se tiču ​​moći, tržišta ili komunikacije – ljudi bivaju svedeni na anonimnost i nesvjesno ograničeni na privatnu sferu, gubeći pritom svoj status aktivnih sudionika u izgradnji društva, svijeta rada i ljudskog napretka.

Svojim nas poukama sveti Josemaría pomaže zaštititi od tog mogućeg odricanja od slobode i odgovornosti te nas potiče da pogled usmjerimo dalje od života ograničenog isključivo na posao i obitelj.

Za utemeljitelja Opusa Dei sloboda je – u svom primarnom i temeljnom smislu – sloboda pred Bogom i za Boga; stoga je ona usko povezana s Božjim stvaralačkim djelovanjem, koje se treba razvijati i rasti posredstvom čovjeka, stvorenog na Njegovu sliku i priliku. Odgovornost ide ruku pod ruku sa slobodom. S druge strane, anonimnost svojstvena masovnosti dovodi do gubitka osobne odgovornosti; preostaju tek pojedinci lišeni svoje temeljne naravi osoba.

Sveti Josemaría nastojao je izvući ljude iz bezlične mase – skupa pojedinaca koji žive u izolaciji, lišeni istinski ljudskog odnosa s Bogom i s drugima.

Kao učitelj kršćanskoga života, nastojao je oblikovati slobodne pojedince – Božju djecu koja bi težila biti s Kristom na križu i nastojala uzvratiti na Božje slobodno darivanje slobodnim darivanjem samih sebe. Kada sloboda i odgovornost idu ruku pod ruku, one međusobno potiču osobni rast; izostanak bilo koje od njih predstavlja antropološki gubitak.

Stoga je, govoreći o osobnoj slobodi, sveti Josemaría poticao kršćane – kao izraz odgovorne slobode – da zajedno s drugim građanima aktivno sudjeluju u najrazličitijim udrugama, sindikatima i političkim strankama, nastojeći utjecati na ljudske odluke o kojima ovise sadašnjost i budućnost društva.

Često je isticao: slobodno, i u skladu s vlastitim interesima ili talentima, aktivno i djelotvorno sudjelujte u zakonitim javnim ili privatnim udrugama u svojoj zemlji – sudjelujući na način prožet kršćanskim duhom – jer takve organizacije nikada nisu ravnodušne za vremenitu i vječnu dobrobit ljudi (2).

Veliki povijesni izazovi moraju zateći kršćane spremnima, prožete osjećajem odgovornosti onih koji znaju da su sjedinjeni s Kristom na križu – križu koji spašava i oslobađa od raznih oblika ropstva. Kao djeca Božja – građani s jednakim statusom kao i svi drugi – moramo „bez straha” sudjelovati u svim časnim ljudskim djelatnostima i organizacijama kako bi Krist ondje bio prisutan. Gospodin će od nas tražiti strogu odgovornost ako itko od nas, zbog nemara ili želje za udobnošću, propusti slobodno nastojati sudjelovati u ljudskim pothvatima i odlukama o kojima ovise sadašnjost i budućnost društva (3).

Među načinima na koje se njegovo shvaćanje slobode primjenjuje na ljudsko i kršćansko postojanje jest i herojska obrana legitimnog područja mišljenja – bilo u profesionalnoj sferi ili u svijetu političkih, društvenih, gospodarskih, kulturnih, teoloških, filozofskih ili umjetničkih ideja.

Sveti Josemaría uvijek je naglašavao postojanje legitimnog i zdravog pluralizma – svojstvenog mentalitetu laika, odnosno onom posebnom načinu razmišljanja koji slobodu smatra jednim od svojih temeljnih elemenata. Tu je koncepciju slobode suprotstavljao klerikalizmu i sekularizirajućem laicizmu; nijedan od njih ne poštuje ni vlastitu autonomiju vremenitih stvarnosti ni narav i zakone koje je Bog ustanovio u svojim stvorenjima. Kada se duboko shvati vrijednost slobode i kada se taj božanski dar duše strastveno ljubi, tada se ljubi i pluralizam koji sloboda podrazumijeva (4).

U tom je pogledu sveti Josemaría morao plivati ​​protiv struje, razvijajući potencijal slobode i ukorjenjujući ga u njegovu teološkom temelju, dok je istodobno odlučno branio slobodu kao bitno obilježje svjetovne naravi vjernika laika.

Time se ne želi reći da sloboda izostaje među klerom ili redovništvom. Naprotiv, želi se naglasiti da djelovanje kršćanskih laika u svijetu – u njihovu svojstvu kršćana – mora biti obilježeno slobodom; a riječ je, naravno, o kršćanskoj slobodi, vođenoj istinama vjere i, nadasve, Istinom koja je Krist.

Izraz koji je skovao sveti Josemaría uspješno sažima tu misao: u vremenitim pitanjima nema dogma (5). Time on nije zagovarao nekakav „kršćanski liberalizam” – u smislu odvajanja svjetovnih djelatnosti (politike, znanosti, umjetnosti itd.) od vjere te svođenja potonje isključivo na život pobožnosti i teologiju. Ništa nije moglo biti dalje od njegova načina razmišljanja.

Uvijek je snažno isticao – kao dio svoje poruke o posvećenju rada i svjetovnih struktura – da kršćanska vjera mora rasvijetliti sva vremenita pitanja te da kršćanin ne prestaje biti kršćaninom dok djeluje kao parlamentarac, liječnik, arhitekt ili osoba koja vodi kućanstvo; naprotiv, mora posvetiti obitelj, rad i svijet kako bi ih priveo Kristu (tu do izražaja dolazi njegov temeljni koncept jedinstva života). Ipak, to se ne smije činiti na fundamentalistički način, već u slobodi, pazeći pritom da osobna rješenja i odluke – nadahnute vjerom – ni na koji način ne obvezuju niti kompromitiraju Crkvu, ma koliko plemenita ili ispravna bila.

Dobro je poznato kako je sveti Josemaría branio slobodu vjernika Opusa Dei; često je isticao da se unutar Prelature može zastupati bilo koje političko stajalište koje nije u suprotnosti s katoličkom vjerom – štoviše, tvrdio je da je takav pluralizam znak dobroga duha (6).

Drugim riječima, smatrao je raznolikost političkih stajališta među članovima Opusa Dei izvrsnim znakom te je čvrsto zastupao stav da nema mjesta za članove koji bi nastojali nametati dogme vezane uz pitanja iz vremenite sfere.

Pokušaj povezivanja kršćanske vjere s određenim rješenjem u vremenitom području – ma koliko to rješenje bilo dobro ili dobronamjerno – predstavljao bi oblik klerikalizma. Oštro je osuđivao takav klerikalizam kao oblik tiranije jer guši osobnu slobodu drugih – stav koji je nespojiv s kršćanskim poimanjem sekularnosti, koja je neodvojiva od slobode.

Ljubav prema slobodi poticala ga je da veliku pozornost posveti temeljitoj formaciji – uključujući onu teološku – kako bi svaki član mogao kasnije slobodno djelovati u posvećivanju svoga rada i u apostolskim aktivnostima, ne čekajući pritom nikakve direktive. U tom je pogledu, kao i u mnogim drugima, bio inovator, iako nije polagao pravo na izvornost.

Nespojivo je s ljudskim dostojanstvom pokušavati utvrditi apsolutne istine u pitanjima u kojima svaka osoba neizbježno stvari promatra iz vlastite perspektive – oblikovane njezinim posebnim interesima, kulturnim sklonostima i jedinstvenim iskustvima (7). Ta se okolnost ponekad – i s pravom – smatra očitovanjem ljudske konačnosti. Ipak, valja istaknuti da je ono što se ovdje otkriva zapravo element ljudskog dostojanstva. Sveti Josemaría naglasak u pogledu osobnog dostojanstva stavlja na spoznajno bogatstvo sadržano u perspektivama drugih; stoga pokušaj utvrđivanja „apsolutnih istina” u takvim pitanjima podrazumijeva osiromašenje – nedostatak povjerenja u doprinose koje drugi daju istini – što je u suprotnosti s ljudskim dostojanstvom.

Stoga on ide toliko daleko da tvrdi kako mnoga rješenja ponekad mogu biti valjana, pa čak i međusobno uskladiva. Sveti Josemaría govorio je da svatko od nas ima obvezu izgraditi vlastito mišljenje o vremenitim pitanjima te da ta mišljenja ne moraju biti istovjetna. Naime, mnoga različita stajališta mogu predstavljati dobra, plemenita i nesebična rješenja, a sva ona zaslužuju poštovanje.

Tako on ističe da nije samo moguće da osoba pogriješi, već je – čak i kada je netko u pravu – moguće da i drugi budu u pravu. Predmet koji jednoj osobi izgleda udubljeno, onima koji ga promatraju iz druge perspektive činit će se ispupčenim.

Valja imati na umu da sveti Josemaría slobodu promatra u njezinu najdubljem smislu – u svjetlu božanskoga posinjenja koje mu je Duh Sveti omogućio iskusiti i, na neki način, razumjeti. Biti Božja djeca znači biti slobodne osobe.

Sloboda djece Božje plod je kenoze – samopražnjenja – Riječi. Upravo na križu Krist na uzvišen način i uz potpunu slobodu očituje svoju beskrajnu ljubav prema Očevoj volji i prema oslobođenju svega čovječanstva po svojoj muci i smrti, te ondje postiže pobjedu uskrsnuća. Trinitarni tok ljubavi doseže svoj vrhunac u muci; iz te ljubavi kršćanin crpi snagu i s njome se mora poistovjetiti.

Kada nastupi čas koji je Bog odredio za spasenje čovječanstva od ropstva grijehu, gledamo Isusa Krista u Getsemaniju – kako trpi tako silno da se znoji krvlju (usp. Lk 22,44) – te kako spremno i svim srcem prihvaća žrtvu koju Otac od njega traži (8).

To spremno prihvaćanje svim srcem vrhunsko je očitovanje slobode i suverene volje da se služi cijelom čovječanstvu. Tako nam je Krist izvojevao slobodu.

(Izvorno objavljeno 17. ožujka 2007.)

1. Prijatelji Božji, br. 38.
2. Kovačnica, br. 717.
3. Kovačnica, br. 715.
4. Razgovori, br. 98.
5. Članak „Bogatstvo vjere” (Las riquezas de la fe), objavljen u listu ABC, Madrid, 2. studenoga 1969.
6. Razgovori, br. 98.
7. Članak „Bogatstvo vjere” (Las riquezas de la fe), objavljen u listu ABC, Madrid, 2. studenoga 1969.
8. Prijatelji Božji, br. 25.