Jedni i drugi jedanko pripadaju prelaturi, u kojoj, kao i u čitavoj Crkvi, postoji temeljna jednakost između svih vjernika što se tiče njihova dostojanstva kao kršćana, ali i u isto vrijeme postoji jedna bitna razlika koja se odnosi na ministerijalno svećenstvo.
O ovoj temeljnoj razlici organske suradnje svećenika i laika u istoj misiji Crkve govorio je Ivan Pavao II, ustvrdivši ovo:
“Prije svega, želim naglasiti da članstvo vjernika laika u njihovim crkvama i u Prelaturi u koju su uključeni omogućuje posebnu misiju Prelature - da se združi s evangelizacijskim naporima svake pojedine crkve, kao što je predviđeno Drugim vatikanskim koncilom, u traženju oblika osobne prelature. (Poruka, 17-III-2001).
Poimanje prelature kao institucije isključivo oblikovane od svećenika proturječi stvarnosti Opusa Dei kao i samoj novosti specifičnima za prelature. Ova koncepcija smatrala bih prelature kao svećenička udruženja u koje su svećenici inkardinirani, instituicije zasigurno izrazito važne u životu Crkve, ali bitno različite po svom asocijativnom karakteru i posljedično tome samo klerikalne.
Naprotiv, stvarnost samog Opusa Dei podrazumijeva svećeničko udruženje, Svećeničko društvo Svetoga Križa, neodvojivog od prelature. To svećeničko društvo se brine i skrbi samo za duhovni život članova: ali se ne tiče njihova pastoralnog rada, koji se ne mijenja zbog činjenice pripadanja istom društvu.
Dijelove ovog društva sačinjavaju svećenici prelature i drugi dijecezanski svećenici koji također primaju poziv za Opus Dei kako bi se posvetili u istom svećeničkom pozivu. Time se ne želi stvoriti odvojena grupa, nego se naprotiv radi oko nastojanja da njihova služba u biskupiji i mjesto u službi Crkve bude svaki put plodnija, u punoj i srdačnoj poslušnosti autoritetu dijecezanskoga biskupa, jednako tako i bratskom jedinstvu sa svim drugim svećenicima.
