U ovoj proslavi stote obljetnice svećeničkog ređenja svetog Josemaríje, usredotočit ću se prvenstveno na nekoliko njegovih tekstova koji se tiču ​​određenih vidova odnosa između svećeništva i Euharistije. Osim svoga doktrinarnog sadržaja, ti tekstovi izražavaju i živo iskustvo njegove svećeničke duše.

Najprije ću razmotriti svećeništvo usmjereno prema Euharistiji, zatim važnost Euharistije za posvećenje svećenika te, naposljetku, njezinu ulogu u pastoralnom poslanju koje je svećenik pozvan vršiti.

Svećeništvo za Euharistiju

Euharistija – a posebno euharistijska žrtva – zauzima središnje mjesto u kršćanskom životu. Sveti Josemaría to je sažeo izrazom „središte i korijen”; primjerice, u sljedećem odlomku iz jednog od svojih pisama: „Uvijek sam vas poučavao, moje predrage kćeri i sinovi, da su korijen i središte vašeg duhovnog života sveta žrtva oltara, u kojoj Krist svećenik obnavlja svoju žrtvu s Kalvarije, u klanjanju, časti, hvali i zahvaljivanju Presvetom Trojstvu”[1].

Ta je misao bila toliko duboko ukorijenjena u njegovoj duši i srcu da ju je često ponavljao, kako u govoru tako i u svojim spisima[2]. Istodobno je dodavao da, ako je euharistijska žrtva „središte i korijen kršćanskog života, onda to mora biti, na poseban način, i za život svećenika”[3].

Svetom je Josemaríji zasigurno pričinjavalo veliku radost kada je, mnogo godina kasnije, jedan dokument Drugoga vatikanskog sabora – tako značajan poput Dekreta Presbyterorum Ordinis – raspravljajući o odnosu između svećeništva i euharistije, upotrijebio upravo taj izraz, potvrđujući da je euharistijska žrtva „središte i korijen svega života svećenika”[4].

a) Središte i korijen svećenikova života

Zapravo, logično je da se ta točka naglasi kada je riječ o svećeniku. Kako je napisao Benedikt XVI.: „Nutarnja povezanost između Euharistije i sakramenta svetog reda proizlazi iz samih Isusovih riječi u dvorani Posljednje večere: ’Činite ovo meni na spomen’ (Lk 22, 19). Doista, uoči svoje smrti, Isus je ustanovio Euharistiju i istodobno utemeljio svećenstvo Novoga saveza. (...) Nitko ne može reći ’ovo je tijelo moje’ i ’ovo je kalež krvi moje’ osim u ime i u osobi Krista, jedinoga Velikog svećenika Novoga i vječnog saveza (usp. Heb 8–9)”[5].

Papa Franjo istaknuo je kako se to poistovjećivanje s Kristom Svećenikom proteže na cijeli život svećenika. On „ne može reći: ’Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je tijelo moje koje će se za vas predati’, a da pritom ne živi istu želju da prinese vlastito tijelo – vlastiti život – za ljude koji su mu povjereni”[6].

Ta duboka preobrazba svećenika usko je povezana s Euharistijom. Sveti Josemaría o tome je govorio u jednoj propovijedi: „Po sakramentu svetog reda, svećenik je doista osposobljen da Gospodinu posudi svoj glas, svoje ruke – cijelo svoje biće; Isus Krist je taj koji u svetoj misi, po riječima pretvorbe, mijenja bit kruha i vina u svoje Tijelo, svoju Dušu, svoju Krv i svoje Božanstvo. Na tome počiva neusporedivo dostojanstvo svećenika”[7].

b) Dostojanstvo i slabost

Iz ovih razmišljanja o odnosu između svećeništva i Euharistije postaje jasno da je ona istodobno središte prema kojem sve teži te, nerazdvojivo od toga, korijen tog usmjeravanja prema središtu. Ona je središte jer, budući da Bog u Kristu privlači sve stvari i sve ljude k sebi, Euharistija je prostor u kojem se odvija prikazivanje svijeta Ocu – po Kristu, s njime i u njemu. Istodobno, „sam Krist stavlja sebe u ruke svećenika, koji tako postaju djelitelji otajstava – čudesnih djela – Gospodnjih (1 Kor 4, 1)”[8].

Može li na zemlji postojati uzvišenije djelovanje? Upravo ono djelovanje koje je najkarakterističnije za Krista – milosrdnog i vjernog Velikog svećenika, posrednika novoga Saveza (usp. Heb 2, 17 i 9, 15) – povjereno je jednom od njegovih stvorenja. Po njemu se prinosi štovanje Ocu, a po njemu božanski darovi dopiru do vjernika.

Drugi vatikanski sabor to izražava na sljedeći način: svećenici „vrše svoju svetu službu osobito u euharistijskom bogoslužju, gdje, djelujući u osobi Krista i naviještajući njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, Krista (…), koji samoga sebe prinosi Ocu kao neokaljanu žrtvu (usp. Heb 9, 11–28)”[9].

Podrazumijeva se da ništa drugo ne može biti središte svećenikova života. Štoviše, može se reći da sveta misa predstavlja glavni cilj ređenja – čin u kojem „čitava svećenička služba pronalazi svoju puninu, svoje značenje, svoje središte i svoju djelotvornost”[10].

Svakako, dostojanstvo svećeništva susreće se sa svećenikovom sviješću o vlastitoj nedostojnosti; upravo ta spoznaja služi kao glavni poticaj da nastoji živjeti u tijesnom jedinstvu s Gospodinom[11]. Tijekom samog slavlja euharistije, molitve koje svećenik izgovara tiho – obraćajući se Gospodinu u svoje ime – pomažu mu, kako napominje Misal, da ostane svjestan svoga poslanja, omogućujući mu da ga vrši s većom pozornošću i pobožnošću. Te molitve, koje često imaju pokornički karakter, javljaju se u ključnim trenucima euharistijskog slavlja: prije navještaja evanđelja; na završetku prinosa darova, dok se priprema za ulazak u veliku euharistijsku molitvu; te dok se pripravlja za primanje Tijela i Krvi Kristove u svetoj pričesti.

Svećenik je svjestan da, snagom milosti primljene pri ređenju i djelovanjem Duha Svetoga u Crkvi, nije on taj koji se priprema prinijeti štovanje Ocu kada pristupa oltaru; naprotiv, sam Krist je taj koji, djelujući po svećeniku, „na oltaru obnavlja svoju božansku žrtvu s Kalvarije”[12]. Vanjski čin odijevanja svećeničkog ruha služi tome da predvoditelja slavlja podsjeti na tu istinu. Doista, odijevanjem tog ruha on očituje unutarnju stvarnost i zadaću koja iz nje proizlazi: biti odjeven u Krista i predati se Njemu, baš kao što se On predao za nas. To ruho nije znak moći ili nadmoći; ono je simbol koji sve – uključujući svećenike – podsjeća na to da ne djeluju kao privatne osobe, već in persona Christi (u osobi Krista) i in persona Ecclesiae (u osobi Crkve). Na taj način liturgijsko ruho također služi kao podsjetnik da oni koji predvode slavlje nisu njegovi vlasnici – niti slavlja niti zajednice – već sluge[13].

c) Euharistija i druge svećeničke službe

Središnje mjesto euharistije u životu svećenika nije zapreka tvrdnji – kakvu iznosi i dekret Presbyterorum Ordinis – da je prva dužnost svećenika „naviještati svima Kristovo evanđelje”[14]. To nije samo zato što naviještanje evanđelja kronološki prethodi slavljenju euharistije, nego i, štoviše, zato što takvo naviještanje vodi prema euharistiji; upravo iz euharistije – iz Krista koji se daruje Crkvi – naviještanje crpi snagu da bude riječ vječnoga života (usp. Iv 6,68)[15]. Doista, kao što ću kasnije obrazložiti, cjelokupno djelovanje svećenika proizlazi iz euharistije kao iz njezina najdubljeg izvora. Iako slavljenje euharistije nije jedina svećenička zadaća, ono se smatra prvotnim i najbitnijim poslanjem svećeništva, ponajviše stoga što su u njemu sadržana sva otajstva kršćanske vjere.

Euharistija i posvećenje svećenika

S obzirom na to što je Euharistija, lako je razumjeti zašto je sveti Josemaría napisao: „Svećeništvo – po samoj naravi svetih čina koje obuhvaća – iziskuje više od poštenog života; od onih koji ga vrše zahtijeva svet život, budući da su postavljeni za posrednike između Boga i ljudi”[16].

a) Euharistija i suobličenost Kristu

Što se tiče suobličenja Kristu Glavi – što je obilježje zaređene službe – dekret Presbyterorum Ordinis napominje da su svećenici „upućeni prema savršenstvu života samim svetim činima koje svakodnevno vrše, kao i cjelokupnom svojom službom koju obavljaju u zajedništvu s biskupom i drugim svećenicima”[17].

Euharistijska žrtva, u kojoj svećenik ostvaruje svoje prvenstveno poslanje ili zadaću, istodobno služi – njemu, kao i svakom kršćaninu – kao glavno sredstvo posvećenja i poistovjećivanja s Kristom. Riječima Benedikta XVI.: „Ako se sveta misa proživljava s pozornošću i vjerom, ona djeluje odgojno u najdubljem smislu te riječi, jer potiče suobličenje Kristu i jača svećenika u njegovu pozivu”[18].

Ta duboka odgojna dimenzija, koja je sastavni dio samoga slavlja, logična je ako se uzme u obzir da su „liturgijske riječi i obredi vjeran izraz – sazrio tijekom stoljeća – Kristovih osjećaja; oni nas uče da gajimo iste osjećaje kakve je imao On. Usklađujući svoje misli s Njegovim riječima, uzdižemo svoja srca prema Gospodinu”[19]. Tako sveta misa postaje škola života.

Štoviše, poistovjećivanje s Kristom unutar samog slavlja ponekad navodi Gospodina da svakomu od nas pomogne otkriti područja za osobni napredak, poroke koje treba iskorijeniti, kao i način na koji bismo trebali graditi bratske odnose sa svim ljudima[20].

Tako, posredstvom slavlja – i na različite načine – svećenikov život postupno postaje euharistijsko postojanje. To nije samo zato što on crpi hranu iz Euharistije i u njezinu slavljenju pronalazi središnji čin svoga života, već i zato što svećenik u svemu što čini utjelovljuje isti stav kojim Krist samoga sebe čini hranom za svoje bližnje.

b) Od Presvetog Trojstva, kako bi se svijet priveo Presvetom Trojstvu

Proširujući svoju perspektivu, spoznajemo da se u susretu s Kristom u Euharistiji prima „sam dar Presvetog Trojstva Crkvi”[21]. Doista, sveta misa je čin u kojem se ljubav Presvetog Trojstva najpotpunije očituje. „Molitva Ocu”, objašnjava sveti Josemaría, „postaje neprestana. Svećenik djeluje kao zastupnik vječnoga Svećenika, Isusa Krista, koji je ujedno i Žrtva. A djelovanje Duha Svetoga u misi nije ništa manje neizrecivo, niti išta manje sigurno. "Snagom Duha Svetoga”, piše sveti Ivan Damaščanski, „zbiva se pretvorba kruha u Tijelo Kristovo”[22]. U Euharistiji čovjek biva pobožanstvenjen; iz Euharistije izvire radost – plod Duha Svetoga – koja je obilježje kršćanskoga života.

Euharistija je, dakle, stvarnost oko koje je strukturiran duhovni život svećenika: ona je njegov korijen i središte, njegov izvor te sakramentalno predokus njegova konačnog cilja. Ta središnja i temeljna uloga omogućuje kršćaninu – a osobito svećeniku – da svaku svakodnevnu aktivnost preobrazi u čin bogoštovlja. To je nauk na kojem je sveti Josemaría ustrajao, osobito kada se obraćao običnim vjernicima laicima koji žive i rade usred svijeta; jer to se tiče svih onih koji sudjeluju u Kristovu svećeništvu – bilo kroz opće svećeništvo vjernika ili kroz službeno svećeništvo.

Svećenik je svjestan da je izabran između svoje braće i sestara kako bi Ocu prikazao prinos Crkve – prinos koji Krist sâm prihvaća i čini svojim. U tom smislu, sveti Josemaría nastojao je od cijeloga svog dana učiniti „misu”, pazeći da se taj čin bogoštovlja prelije – kako je i sâm poučavao – u kratke, spontane molitve (tzv. jaculatorias), pohvale Presvetom Sakramentu te prikazivanje svakodnevnog rada i odnosa[23].

c) Dar i zadatak

Činjenica da Euharistija treba uistinu biti središte i korijen svećenikova života nije samo dar, već i osobni zadatak – odgovor na ono što je primljeno od Boga. U jednom od svojih pisama svećenicima na Veliki četvrtak, sveti Ivan Pavao II. napisao je: „Slavimo uvijek svetu Euharistiju sa žarom. Često padajmo ničice pred Kristom u Euharistiji. Uđimo, na neki način, u ‘školu’ Euharistije”[24].

Načini na koje se može izraziti želja za brigom o svetoj Misi brojni su poput stvaralačke sposobnosti za ljubav koju čovjek posjeduje. Važno je ne izgubiti iz vida činjenicu da je, kako je propovijedao sveti Josemaría, „liturgijski život život ljubavi – ljubavi prema Bogu Ocu, po Isusu Kristu u Duhu Svetomu, zajedno s cijelom Crkvom”[25]. Ta ljubav nije apstraktna stvarnost; naprotiv, ona je vrlo konkretna – ona je utjelovljena. Utemeljitelj Opusa Dei često je ponavljao: „Moramo biti vrlo ljudski; jer inače ne možemo biti ni božanski”[26]. To je objasnio vrlo rječito: „Primijetite da nam Bog ne kaže: ‘Umjesto vašeg srca, dat ću vam volju čistoga duha.’ Ne – On nam daje srce, srce od mesa, baš poput Kristova. Nemam jedno srce za ljubljenje Boga, a drugo za ljubljenje ljudi na ovoj zemlji. Upravo onim istim srcem kojim sam ljubio svoje roditelje i kojim ljubim svoje prijatelje – tim istim srcem – ljubim Krista, Oca, Duha Svetoga i svetu Mariju”[27].

Svećenikova ljubav prema svetoj Misi – njegovo nastojanje da joj osigura središnje mjesto koje joj objektivno pripada – može se izraziti na tisuću različitih načina. Primjerice, sveti Josemaría dijelio je dan na dva dijela: prvu polovicu za zahvaljivanje nakon pričesti, a drugu polovicu za pripravu za sljedeći dan.

Još jedan vid koji bih želio istaknuti jest njegov opetovani poziv na slavljenje euharistije s osjećajem spokojne sabranosti, bez žurbe. Taj je poticaj danas iznimno važan, u svijetu obilježenom rastresenošću i žurbom. U vrlo osobnom tonu, jednoj je skupini svećenika povjerio nešto što je nedavno doživio tijekom jedne sveučilišne svečanosti: „Dok sam čekao svoj red za govor, dugo sam razmišljao o ljubavi koju svećenici gaje prema našem Gospodinu – i o tome kako je često ne uspijevamo pokazati, jednostavno zato što smo gotovo uvijek u takvoj žurbi. U prevelikoj žurbi! Ljudi koji su zaljubljeni nikada ne žure. Pogledajte samo kako se zadržavaju jedni s drugima, iznova i iznova... Jedva se mogu rastati.” Zatim ih je potaknuo: „Slavite svetu misu sa spokojem. Neka drugi pričekaju! Ako uspijemo izbjeći žurbu, moći ćemo ostvariti uistinu veličanstveno djelo – jer, u dubokom smislu, in persona Christi, obavljamo duboku svećeničku zadaću”[28].

d) Pratiti Gospodina u svetohraništu

Uz slavlje svete mise – u kojem se svećenikov osobni odnos s Euharistijom izražava na jedinstven način – trajna Kristova prisutnost u svetohraništu služi kao neprestani podsjetnik da se cijeli život usmjeri prema Euharistiji.

Za svećenika je Euharistija živa prisutnost koja pruža utjehu i snagu. Kako je napisao sveti Ivan Pavao II.: „Kroz stoljeća mnogi su svećenici u Euharistiji pronašli utjehu koju je Isus obećao u večer Posljednje večere, tajnu za svladavanje vlastite samoće, oslonac za podnošenje patnji, hranu za nastavak puta nakon svakog trenutka obeshrabrenja te unutarnju snagu za ponovno potvrđivanje svoga opredjeljenja za vjernost”[29].

U životopisu svetog Josemaríje posebno su značajna duga razdoblja koja je provodio u molitvi – još kao mladić u Logroñu – pred svetohraništem u crkvi La Redonda. Sada, dok smo u Zaragozi, ne možemo a da se ne prisjetimo noći koje je provodio u molitvi na jednoj od galerija s pogledom na svetište crkve u sjemeništu San Carlos. Tu je pobožnost njegovao cijeloga života, a poznat je i po načinu na koji je promicao euharistijsko klanjanje, čak i u vremenima kada je vjera Crkve na mnogim mjestima bila dovođena u pitanje.

Tijekom jednog od svojih putovanja u Ameriku, poticao je svećenike da provode mnogo vremena u društvu Presvetog Sakramenta. Želio je da u svima raste euharistijska pobožnost te im je napomenuo: „Čak i ako ne namjeravate da vas ljudi u vašoj crkvi – župljani vaše župe – vide, nije važno ako vas ipak vide. Ako ste usmjereni na Gospodina, a ljudi prepoznaju vašu ljubav, pitat će vas zašto; tada im možete govoriti o onom ‘zaljubljivanju’ koje bi trebalo ispuniti cijeli vaš život”[30].

Kao što ove jednostavne riječi daju naslutiti, svećenikov odgovor na dar euharistije – samo središte njegova duhovnog života – prirodno se prelijeva u djelovanje vođeno pastoralnom ljubavlju.

Euharistija i pastoralna ljubav

Pastoralna ljubav potiče svećenika da bude sluga svima. U jednom od svojih pisama sveti Josemaría napisao je da svećenici, „slijedeći primjer Gospodina – koji nije došao da bude služen, nego da služi: non veni ministrari, sed ministrare (Mt 20, 28) – moraju znati položiti svoja srca na tlo, kako bi drugi mogli meko koračati”[31]. Taj stav ne proizlazi iz puke etičke odluke; naprotiv, njegov izvor leži u osobnom odnosu s Bogom – s onim Bogom koji se ponizuje i daruje, sve do te mjere da u Euharistiji postaje hranom za svoje stvorenje.

a) Euharistijsko postojanje

Duhovna snaga za življenje vlastitog života kao dara drugima proizlazi, prije svega, iz sjedinjenja sa samim Isusom Kristom u euharistijskoj žrtvi[32]. U njoj žrtva križa – Kristovo potpuno darivanje vlastitoj Crkvi – postaje sakramentalno prisutna, služeći kao vrhunsko svjedočanstvo njegove uloge Glave i Pastira, Sluge i Zaručnika. Stoga je euharistija ujedno korijen i središte pastoralne dimenzije svećeničkog života. Riječima svetog Ivana Pavla II.: „Pastoralna ljubav svećenika ne samo da izvire iz euharistije, nego u njezinu slavljenju pronalazi svoje najviše ostvarenje; štoviše, iz euharistije ona prima milost i odgovornost da čitavo njegovo postojanje prožme žrtvenim značajem”[33].

Drugim riječima, svećenik je pozvan živjeti euharistijskim životom – to jest životom oblikovanim prema Kristovoj žrtvi, koju slavi u svetoj misi. Papa Franjo to je objasnio tijekom Jubileja svećenika 2016. godine: „U euharistijskom slavlju svakodnevno otkrivamo svoj identitet pastira. Svaki put možemo istinski usvojiti Isusove riječi: ’Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.’ To je smisao našega života; to su riječi kojima, na neki način, svakoga dana možemo obnoviti svoja svećenička obećanja”[34].

Naposljetku, pastoralna ljubav – darovana svećeniku po sakramentu svetog reda – jest dar koji se ostvaruje u svakoj euharistiji te se mora, iz dana u dan, pretočiti u odgovarajući način života.

b) Odgovori na primljeni dar, budi zadovoljan tim darom.

Pri slavljenju euharistije treba nastojati poistovjetiti se s Kristovim darivanjem samoga sebe te to utjeloviti u vlastitom životu. Sveti Josemaría to je slikovito objasnio u jednoj od svojih homilija: „Tko ne obrađuje Božje tlo – tko nije vjeran božanskom poslanju darivanja sebe drugima, pomažući im da upoznaju Krista – teško će shvatiti što euharistijski kruh uistinu jest. Nitko ne cijeni ono što ga nije stajalo nikakva truda”[35].

Zatim je razradio tu misao, oslanjajući se na sliku iz Svetoga pisma i naglašavajući važnost poistovjećivanja s Isusom Kristom: „Da bismo cijenili i ljubili presvetu euharistiju, moramo slijediti Isusov put: biti poput pšeničnog zrna, umrijeti samome sebi, uskrsnuti puni života i donijeti obilat rod – stostruk! Taj se put može sažeti u jednu riječ: ljubiti. Ljubiti znači imati veliko srce, biti osjetljiv na brige onih oko nas, znati oprostiti i razumjeti – žrtvovati se, zajedno s Isusom Kristom, za dobro svih duša”[36].

Sveti Josemaría zaključio je: „Da bismo ljubili na taj način, svatko od nas mora iz svoga života iskorijeniti sve ono što priječi Kristov život u nama: vezanost uz vlastitu udobnost, napast sebičnosti, sklonost traženju osobne slave. Samo ako u sebi reproduciramo taj Kristov život, možemo ga prenijeti drugima; samo ako iskusimo smrt pšeničnog zrna, možemo djelovati u dubini zemlje, preobražavajući je iznutra i čineći je plodnom”[37].

Ako je Euharistija za svećenika „središnje i korjenito” mjesto njegova poistovjećivanja s Kristom i Njegovim spasenjskim darom, tada će ga pastoralna ljubav nužno voditi k tome da vjernike usmjerava prema tom istom izvoru života – izvoru koji ujedno obuhvaća temeljno očitovanje općeg svećenstva vjernika. Svećenik to može postići ne samo propovijedanjem, već i time što sam „živi” misu s takvom vjerom: on slavi Euharistiju za Crkvu i u nazočnosti Crkve – čak i kada narod nije fizički prisutan – te je stoga i njegov vlastiti život pozvan nasljedovati žrtvu Krista koji je „ljubio Crkvu i sebe predao za nju” (Ef 5, 25).

Naposljetku, službenik ne može biti tek pasivan kanal kroz koji prolaze riječ i sakramenti Crkve; naprotiv, on mora uskladiti svoj život sa sakramentalnim biljegom koji je primio – biljegom koji ga suobličuje Kristu – usmjeravajući cijelo svoje postojanje prema onom potpunom darivanju sebe koje svoje središte i korijen nalazi u slavljenju Euharistije za dobrobit cijele Crkve. „Svećenik”, objašnjava sveti Josemaría, „koji na taj način proživljava svetu misu – klanjajući se, zadovoljavajući za grijehe, moleći, zahvaljujući i poistovjećujući se s Kristom – te koji poučava druge da Žrtvu oltara učine središtem i korijenom kršćanskog života, doista će pokazati neusporedivu veličinu svoga poziva: onaj biljeg kojim je obilježen i koji će zadržati za svu vječnost”[38].

Što dublje netko shvaća logiku Križa, kakva je prisutna u svetoj misi, to potpunije živi svoju službu kao potpuno darivanje samoga sebe. Govoreći o milosti vlastitoj punini svećeništva, Katekizam Katoličke Crkve navodi: „Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svojem stadu i da predvodi put u procesu posvećenja – poistovjećujući se u Euharistiji s Kristom, Svećenikom i Žrtvom – ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce”[39].

c) Živjeti za svoju braću, živjeti za Crkvu.

Svećenici – oponašajući ono čime su zaokupljeni, a to je Kristovo potpuno darivanje samoga sebe – iz Euharistije crpe duhovnu snagu potrebnu da radosno žrtvuju sebe u službi svojoj braći i sestrama, osobito onima kojima je to najpotrebnije: onima koje je svijet „odbacio”.

Doista, euharistijsko postojanje svećenika očituje se kroz bezbrojne čine pažnje i brige. Ono se posebno očituje u milosrđu kojim prihvaća one koji dolaze u Crkvu tražeći pomirenje, te u ljubavi kojom dopire do onih koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili. Kroz svaki vid svoga služenja, on pripravlja ljude i vodi ih prema susretu s Isusom u Euharistiji, uvijek svjestan da svatko ima potrebu za osobnim susretom s Isusom Kristom.

Naposljetku, valja istaknuti da središnji položaj i radikalna narav Euharistije u svećeničkoj službi – koja je ujedno i dar i zadaća – imaju jasnu i bitnu crkvenu dimenziju. Naime, „Euharistija, u kojoj nam Gospodin daje svoje Tijelo i preobražava nas u jedno jedino Tijelo, jest okvir u kojem se Crkva neprestano očituje u svom najbitnijem obliku: prisutna posvuda, a ipak jedna – baš kao što je Krist jedan”[40].

Dvojaka, opća i partikularna dimenzija Crkve proteže se i na svećeničku službu; upravo u Euharistiji svećenik može i mora iskusiti brigu za cijelu Crkvu – a, s Crkvom i unutar nje, i brigu za čitav svijet. U tom smislu, svećenik pred oltarom, poput Krista na Golgoti, preuzima na sebe teret potreba, poteškoća i patnji svega čovječanstva[41]. Papa Franjo uputio je na istu misao: „Svećenik slavi noseći na svojim plećima narod koji mu je povjeren, s imenima upisanim u njegovo srce. Dok odijevamo svoju skromnu misnicu, dobro je da na svojim plećima i u svojim srcima osjetimo teret i lica našega vjernog naroda – naših svetaca i naših mučenika, kojih je u ovo vrijeme tako mnogo“[42]. Euharistijska žrtva nije samo veliko dobro za samoga svećenika, već predstavlja i njegovu primarnu službu za dobrobit svih[43].

Zaključak

Jedini veliki svećenik jest Krist, koji po žrtvi na križu daje život zajednici vjernika i osigurava svoju životvornu prisutnost u cijeloj Crkvi, u euharistijskom slavlju. U euharistiji Gospodin vidljivo okuplja svoj svećenički narod – narod pozvan slaviti Boga vršenjem svoga krsnog svećenstva.

Krist, kao Glava Crkve, postaje prisutan u njoj po svojim službenicima – onima koji su, snagom sakramenta svetog reda, postavljeni kao njegova oruđa za dobrobit svega Božjeg naroda. Crkva, nastala djelovanjem Duha Svetoga – putem propovijedanja, krštenja i slavljenja svete žrtve – nastavlja živjeti, rasti i širiti se, nošena snagom euharistije, koja je najviši čin bogoštovlja i glavni izvor spasenja, kao i sredstvo kojim se Bog daruje nama.

„To objašnjava”, kaže sveti Josemaría, „zašto je misa središte i korijen duhovnog života kršćanina. Ona je cilj svih sakramenata. U misi život milosti – koji je u nama zasađen krštenjem, a učvršćen potvrdom – teži prema svojoj punini”[44].

Ne bih želio zaključiti ova razmišljanja a da ne spomenem Blaženu Djevicu. U članku koji je sveti Josemaría napisao 1974. godine o Gospi od Stupa (Nuestra Señora del Pilar), on navodi: „Za mene je temeljna marijanska pobožnost – volim to tako promatrati – sveta misa.” Zatim bi objasnio kako je promatrao Marijinu prisutnost u svetoj žrtvi: „Svaki dan, dok Krist silazi u ruke svećenika, obnavlja se Njegova stvarna prisutnost među nama – s Njegovim Tijelom, Njegovom Krvlju, Njegovom Dušom i Njegovim Božanstvom: upravo onim Tijelom i Krvlju koje je uzeo iz Marijina krila. U žrtvi na oltaru, sudjelovanje naše Gospe doziva u sjećanje onu tihu, skromnu suzdržanost kojom je pratila život svoga Sina dok je On hodio zemljom Palestinom. (...) U tom nedokučivom otajstvu može se nazrijeti – kao kroz koprene – najčišće lice Marije: Kćeri Boga Oca, Majke Boga Sina i Zaručnice Boga Duha Svetoga”[45].

Stoga je zaključio: „Zajedništvo s Isusom u žrtvi na oltaru nužno podrazumijeva zajedništvo s Marijom, Njegovom Majkom. Tko pronađe Isusa, pronalazi i bezgrešnu Djevicu”[46].

Fernando Ocáriz

[1] Pismo broj 10, br. 11 (kurziv dodan). Tekstovi iz kojih nije naveden autor su od svetog Josemarije.
[2] Usp., na primjer, pismo broj 25, br. 5
[3] Svećenik za vječnost, u “Različiti spisi”, Rialp, Madrid 2018., br. 27.
[4] Drugi vatikanski sabor, Decr. Presbyterorum Ordinis, br. 14.
[5] Benedikt XVI., pr. Ap. Sacramentum caritatis, n. 23.
[6] Francisco, Carta apost. Desiderio desideravi, n. 60.
[7] Svećenik za vječnost, br. 16-17 (prikaz, ostalo).
[8] Svećenik za vječnost, br. 1.
[9] Drugi vatikanski sabor, Konst. Lumen gentium, br. 28. Usp. Dekret. Presbyterorum Ordinis, br. 2.
[10] Pismo broj 26, br. 18.

[11] Usp. Svećenik za vječnost, br. 16 i 17.
[12] Svećenik za vječnost, br. 28.
[13] Predslavitelj, naime, mora sjediniti „ja” i „mi”. Svećenička služba ima dvostruku perspektivu: on sakramentalno predstavlja Krista – „jednog posrednika između Boga i ljudi” (1 Tim 2, 5) – koji okuplja i vodi svoj narod; a istodobno predstavlja i Crkvu, u čijoj službi vrši svoje djelovanje.
[14] Drugi vatikanski sabor, Dekret Presbyterorum Ordinis, br. 4.
[15] Usp. isto, br. 5.
[16] Pismo od 2. veljače 1945., br. 4.
[17] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dekret Presbyterorum Ordinis, br. 12.
[18] Benedikt XVI., apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, br. 80.
[19] Kongregacija za bogoštovlje, Uputa Redemptionis Sacramentum, br. 5.
[20] Susret s Kristom, br. 88. U tom tekstu sveti Josemaría nastavlja svoju homiliju pokazujući, putem mistagoške kateheze, da sveta misa ima formativnu ulogu u najdubljem smislu te riječi.

[21] Susret s Kristom, br. 87.
[22] Susret s Krustom, br. 85.
[23] Usp. Brazda, br. 69.
[24] Sveti Ivan Pavao II., Pismo svećenicima, Veliki četvrtak 2000., br. 14.
[25] Citirano u E. Burkhart–J. López, Vida cotidiana y santidad en la enseñanza de san Josemaría, Rialp, Madrid 2013., sv. III, str. 472.
[26] Susret s Kristom, br. 166.
[27] isto, br. 166.
[28] Dos meses de Catequesis, sv. II, str. 755–757.
[29] Sveti Ivan Pavao II., Pismo svećenicima, Veliki četvrtak 2000., br. 14.
[30] Citirano u J. Echevarría, Memoria de san Josemaría, Rialp, Madrid, 6. izdanje. 2016., str. 239.

[31] Pismo broj 10, br. 20.
[32] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dekret Presbyterorum Ordinis, br. 14.
[33] Sv. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, br. 23.
[34] Franjo, homilija, 3. lipnja 2016.
[35] Susret s Kristom, br. 158.
[36] isto, br. 158.
[37] isto, br. 158.
[38] Svećenik za vječnost, br. 44.
[39] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1586.
[40] Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, br. 5.
[41] Usp. J. Echevarría, Služiti Crkvi. Homilije o svećeništvu, Rialp, Madrid 2001., str. 58.
[42] Franjo, homilija na Misi posvete ulja, 28. ožujka 2013.
[43] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dekret Presbyterorum Ordinis, br. 13.
[44] Susret s Kristom, br. 87.
[45] Djevica od Pilara, br. 18; u „Razni spisi”, str. 289–290.
[46] Isto, br. 19.