Ivan Pavao II. često je govorio da čovjek svoju puninu postiže u darivanju i predanju Bogu i ljudima. Godinu dana nakon njegove smrti prisjećam se da se Ivan Pavao II. predao Gospodinu i Crkvi ne samo svojom velikodušnošću već i stvarnom žrtvom. Težio je da ljubi Krista i da Ga preda drugim dušama.

Razlika između Pape punog tjelesne snage, kakav je 1978. godine stao na kormilo Crkve, i Ivana Pavla II. u posljednjim godinama života, opterećenog umorom i bolesti, ne govori nam samo o prolaznosti vremena nego i o ukupnom značaju njegove predanosti Bogu. Utrošio je svu svoju snagu na služenju Bogu i ljudima.

Pomisao na ovaj primjer svetoga života poziva nas i da promislimo zašto nas je Presveto Trojstvo poslalo na ovaj svijet. Možemo i moramo prijeći granicu vlastitih interesa. Naravni poziv čovjekov je ljubav, a ne sebičnost. Kršćansko milosrđe nema granica, ono ne bira, otvoreno je svima i obavezuje nas na svako pojedino djelo tijekom našega života.

Moglo bi se promišljati o mnogim vidovima izvanrednoga pontifikata Ivana Pavla II. i njegova značaja u povijesti Crkve i svijeta, ali danas se želim prisjetiti onoga dijela njegove osobnosti koji govori o njegovoj ljubavi prema Isusu Kristu iz koje je crpio snagu za žrtvu, bespoštednu predanost i izvršavanje svojega poziva».