«Milost i mir u obilju za vas! U mojoj duši u ovim trenucima prevladavaju dva suprotna osjećaja. S jedne strane, osjećaj neprikladnosti i ljudskog previranja zbog odgovornosti koja mi je povjerena jučer da budem na čelu univerzalne Crkve, kao nasljednik apostola Petra na ovoj stolici u Rimu. S druge strane osjećam živu i duboku zahvalnost prema Bogu koji, kako nam govori liturgija, ne zapostavlja svoje stado, već ga vodi kroz vremena pod vodstvom onih koje On sam odabire kao namjesnike svoga Sina i postavlja ih za pastire.

Ljubljeni, ova nutarnja zahvalnost za dar božanskoga milosrđa jača je u mom srcu unatoč svemu. Smatram da je to jedna posebna milost koju mi je dao moj časni prethodnik Ivan Pavao II. Čini mi se da osjećam njegovu snažnu ruku kojom uzima moju, čini mi se da vidim njegove nasmijane oči i slušam njegove riječi, u ovom trenutku upravljene upravo meni: «Ne boj se!»

...

Usprkos svim mojim predviđanjima božanska Providnost me je pozvala, kroz glasovanje časnih otaca kardinala, da budem nasljednik ovog velikog Pape. Ponovno mislim u ovim trenucima na ono što se dogodilo u Cezareji Filipi prije dvije tisuće godina. Kao da čujem riječi svetoga Petra: «Ti si Krist, Sin Boga živoga» i svečani Gospodinov odgovor: «Ti si Petar i na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju (...) Dat ću ti ključe kraljevstva nebeskoga».

Ti si Krist! Ti si Petar! Kao da ponovno proživljavam isti prizor iz Evanđelja; ja, nasljednik Petrov, ponavljam s drhtavim glasom ove riječi ribara iz Galileje i dirnut ponovno slušam utješno obećanje božanskoga Učitelja. Dakako je težak teret odgovornosti koji pada na moja jadna ramena, sigurno da je neizmjerna božanska moć s kojom mogu računati: «Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju». Kad me odabrao za Rimskoga Biskupa, Gospodin me je htio za svoga namjesnika, htio je da budem «stijena» na koju se sa sigurnošću može osloniti. Molim Ga da podrži moju malu snagu, tako da budem jak i vjeran pastir njegova stada, uvijek poučljiv prema nadahnućima Duha Svetoga.

Pripravljam se da shvatim ovu posebnu službu, službu «petrinsku» za univerzalnu Crkvu, poniznim prepuštanjem u ruke Božje Providnosti. Na prvom mjestu pred Kristom obnavljam svoju totalnu i pouzdanu privrženost: «In Te, Domine, speravi; non confundar in aeternum!»

.....

Preda mnom je najprije svjedočanstvo Ivana Pavla II. On ostavlja iza sebe jednu učvršćenu Crkvu, slobodniju, mlađu. Jednu Crkvu koja, prema njegovu nauku i primjeru, vedro gleda na prošlost i ne boji se budućnosti. S Velikim Jubilejom je uvedena u novi milenij, s Evanđeljem u rukama, postavljena u aktualni svijet prema autoriziranom ponovnom čitanju Drugog Vatikanskog Koncila. Upravo je Ivan Pavao II označio ovaj Koncil kao «kompas» koji daje orijentaciju na širokom oceanu trećega milenija. Također je i u svom duhovnom testamentu napisao: «Uvjeren sam da će se nove generacije moći još uvijek i kroz duže vrijeme služiti bogatstvom koje pruža ovaj Koncil dvadesetoga stoljeća».

.....

Na znakovit način moj pontifikat počima dok se Crkva nalazi u posebnoj godini, koja je posvećena Euharistiji. Kako ne vidjeti u ovome jedan providnosni element koja mora označiti službu na koju sam pozvan? Euharistija, srce kršćanskoga života i izvor evanđeoskoga poslanja Crkve, ne može izaći iz stalnoga centra i prestati biti izvor petrinske službe koja mi je povjerena.

Euharistija stalno uprisutnjuje uskrsnuloga Krista, koji nastavlja predavati se za nas, pozivajući nas da sudjelujemo na gozbi njegova Tijela i Krvi. Iz potpunog jedinstva s Njim izvire svaki element života Crkve, na prvom mjestu zajedništvo među svim vjernicima, dužnost navještenja i svjedočenja Evanđelja, žar ljubavi prema nama, posebno prema siromašnima i malenima.

Ove godine stoga trebamo slaviti na poseban način svetkovinu Tjelova. Euharistija će sačinjavati centar Svjetskoga Dana Mladosti u Kölnu i, u listopadu, Redovitog Sabora Biskupske Sinode čija tema će biti: «Euharistija, izvor i vrhunac života i misija Crkve».

Sve molim da pojačaju u slijedećim mjesecima ljubav i pobožnost prema Isusu u Euharistiji i da čvrsto i jasno izraze vjeru u realnu nadu Gospodinovu, prije svega kroz svečanost i dostojanstvo slavljenja.

Posebno molim svećenike, na koje u ovim trenucima mislim velikom naklonošću. Službeno svećeništvo je nastalo na Posljednjoj Večeri, pored Euharistije, kako je to mnogo puta rekao moj časni preteča Ivan Pavao II. «Svećenička egzistencija mora biti, prema jednom posebnom naslovu, euharistijska forma, pisao je u svom zadnjem pismu za Veliki Četvrtak. Tom cilju pridonosi prije svega pobožno svakodnevno slavljenje Svete Mise, koja je centar života i misija svakoga svećenika.

Nahranjeni i ojačani Euharistijom katolici ne mogu ne osjetiti poticaj da teže prema ovom potpunom jedinstvu koje je Krist žarko želio na Posljednjoj Večeri. Petrov nasljednik zna da mora postati na sasvim poseban način nositelj ove uzvišene želje božanskoga Učitelja. Njemu je povjeren zadatak da učvrsti braću.

Sasvim svjestan, stoga, na početku ove službe u Crkvi u Rimu koju je Petar natopio svojom krvlju, njegov aktualni nasljednik ima svoj prvenstveni zadatak da radi bez štednje energije u obnovi potpunoga i vidljivoga jedinstva svih Kristovih sljedbenika. To je jedna ambicija, jedna hitna dužnost. Svjestan da za to nisu dovoljne manifestacije dobrih osjećaja. Potrebni su konkretni stavovi koji ulaze u duše i pokreću savjesti, vodeći svakoga do onog nutarnjeg obraćenja koje je pretpostavka čitavoga napretka na putu ekumenizma.

.....

Današnja Crkva mora u sebi samoj ponovno oživjeti svijest o zadatku da još jednom svijetu predstavi glas Onoga koji je rekao: «Ja sam svjetlo svijeta; tko me slijedi neće hodati u tmini, već će imati svjetlo života». Pri stupanju u svoju službu novi Papa zna da je njegova dužnost učiniti da sjaji svjetlo Kristovo pred ljudima i ženama: ne njegovo svjetlo, već Kristovo.

Ovako se obraćam svima, također i onima koji pripadaju drugim religijama ili jednostavno traže jedan odgovor na temeljna pitanja egzistencije i još uvijek ga nisu našli. Obraćam se svima jednostavnošću i naklonošću da bih potvrdio da Crkva želi proslijediti dalje u otvorenom i iskrenom dijalogu, u traženju istinskoga dobra za ljudsko biće i za društvo.

Zazivam od Boga jedinstvo i mir za ljudsku obitelj i deklariram spremnost svih katolika u suradnji na jednom autentičnom društvenom napretku, koji poštuje dostojanstvo svih ljudskih bića.

Neću štedjeti napor i žrtvu da bih nastavio obećavajući dijalog koji su započeli moji prethodnici, s različitim civilizacijama, tako da se uzajamnoga razumijevanja nastanu uvjeti za buduće dobro svih.

Na poseban način mislim na mlade. Njima, privilegiranim sugovornicima Pape Ivana Pavla II, upravljam svoj tankoćutni zagrljaj u očekivanju – ako Bog hoće – da se susretnemo u Kölnu, na Svjetsim danima Mladeži. Dragi mladi, budućnost i nada Crkve i čovječanstva, nastavit ću u razgovoru i poslušat ću vaša očekivanja da bih vam pomogao da biste svaki put u što većem značenju pronašli živoga Krista koji je uvijek mlad.

Mane nobiscum, Domine! Ostani s nama, Gospodine! Ovaj zaziv, koji je glavna tema apostolskoga pisma Ivana Pavla II za Godinu Euharistije, molitva je koja spontano izbija iz moga srca dok se pripravljam na početak svoje službe na koju me Krist pozvao. Kao Petar, također i ja obnavljam Bogu svoje obećanje bezuvjetne vjernosti. Želim služiti jedino Njemu, posvećujući se potpuno službi njegove Crkve.

Zazivam materinski zagovor Presvete Marije da ona podrži moje obećanje. U njezine ruke polažem sadašnje i buduće stvari svoje osobe i Crkve. Neka također zagovaraju sveti apostoli Petar i Pavao i svi sveti.

Ovim mislima udjeljujem vam, časna braćo kardinali, svima koji sudjeluju u ovom obredu i koji ga prate preko radija i televizije poseban i srdačan blagoslov».

[Originalni tekst na latinskom]