Codex iuris particularis Operis Dei (Statut Opusa Dei), kojega je proglasio sveti Ivan Pavao II Apostolskom konstitucijom Ut Sit 28. studenoga 1982. godine, utvrđuje da je ured Prelata cijeloživotna služba. Iz tog razloga, isto pravilo predviđa ulogu pomoćnoga vikara, koji može imati dva oblika.
Prvi oblik, o kojem sada raspravljamo, predviđen je za slučajeve u kojima se, zbog povećanja upravljačkog posla ili starije dobi Prelata ili drugih sličnih okolnosti, Prelat smatra poželjnim da dodatno, osim Generalnog vikara, kojega uvijek mora imati, bude i pomoćni vikar, koji ima izvršnu vlast potrebnu za pomoć Prelatu u upravljanju Prelaturom. Naime, točka 134.1 Statuta utvrđuje da je "prikladno i korisno imenovati pomoćnog vikara u skladu s br. 135, ukoliko Prelat sudi po Gospodinu; on ga slobodno može odrediti nakon konzultiranja sa svojim vijećem. Cijelo Glavno vijeće može također Prelatu iskreno predložiti kandidata za pomoćnog vikara, koji mu može pomoći u upravljanju sljedećih osam godina. Izostankom važnih razloga za suprotno, Prelat bi sa spremnošću trebao prihvatiti volju Vijeća." S obzirom na zadaću ove vrste Pomoćnog Vikara, br. 135 Statuta potkrjepljuje sljedeće: "Pomoćni vikar, ako svoje sposobnosti stavi na raspolaganje Prelatu, pomaže mu; ako je Prelat odsutan ili spriječen on preuzima njegovo mjesto. Nema drugih dužnosti, osim onih koje mu Prelat delegira uobičajeno ili ad casum. Trebao bi vjerno predati izvještavati Prelata u vezi svega što radi." U ovom slučaju, Prelat je dodijelio sve izvršne ovlasti upravljanja, uključujući i one za Prelata.
Ovdje opisana uloga najbolje se razumije ako se uzme u obzir da zadatak koji Crkva povjerava Prelatu – kao što je slučaj sa svakim pastirom koji je na čelu crkvene skupine - nije ograničen samo na upravljanje. Prelat također mora biti, kao što Statuti potvrđuju, "otac i učitelj " (br. 132.3) za sve vjernike - zajedno svećenike i laike - povjerene njegovoj skrbi.
Drugi tip pomoćnog vikara predviđen je u slučajevima kada je Prelat spriječen u obavljanju svoje službe. U takvoj situaciji, postoji procedura za izbor Pomoćnog vikara, kojemu su prenesene sve ovlasti Prelata, osim naslova (i bez prava nasljeđivanja), što zahtijeva potvrdu od Svete Stolice. Na taj način, čak u hipotetskom slučaju spriječavanja Prelata, uloga Prelata kao Oca i dalje ostaje, iako bi vlast bila u rukama Pomoćnog vikara, čija bi uloga bila slična onoj Apostolskog upravitelja biskupije.
Eduardo Baura