Odgovori, originalno pripremljeni od tima teologa i povjesničara s University of Navarra (Španjolska), prevedeni su na engleski od Dunreath Study Centre, Glasgow, Škotska i mogu se također naći na njihovoj web stranici, www.dunreath.org.uk

  Što stvarno znamo o Isusu?

  ● Imamo više i bolje informacije o Isusu Nazarećaninu nego o bilo kojoj drugoj osobi toga doba. Imamo iskaze svjedoka o njegovom životu i smrti: pismenu i usmenu predaju o njemu. Među ovim izvorima podataka o Isusu su i četiri evanđelja, koja je prenosila zajednica žive vjere koju je on osnovao i koja postoji i danas.

► Ta zajednica je Crkva, sačinjena od milijuna Isusovih sljedbenika kroz povijest. Oni su prihvatili činjenice koje su im bez ikakvih interpretacija prenjeli prvi učenici.

► Podaci koji su se pojavili u apokrifinim evanđeljima i drugim biblijskim dodacima ne dodaju ništa u sadržaj koji već postoji u kanonskim evanđeljima, kakav prenosi Crkva.

● Sve do  prosvjetiteljstva, vjernici i nevjernici prihvaćali su da evanđelja sadrže ono što je znano o Isusu. Ipak, neki su povjesničari 19. stoljeća počeli sumnjati u objektivnost sadržaja evanđelja budući da su bila pisana s vjerskog gledišta. Za njih je vrijednost evanđelja bila vrlo upitna budući da nisu sadržavala ono što je Isus govorio i radio, nego ono što su njegovi sljedbenici vjerovali godinama poslije njegove smrti. Kao posljedica toga, u desetljećima koja su slijedila sve do sredine 20. stoljeća, istinitost evanđelja bila je osporavana od onih koji su prihvatili ovo stajalište, i rečeno je da “ne možemo znati gotovo ništa” o Isusu (R. Bultmann, Jesus, Deutsche Bibliothek, Berlin 1926).

● Danas, s razvojem povijesne znanosti, arheološkim naprecima, i sa širim i boljim znanjem o antičkim izvorima, možemo citirati dobro poznatog specijalistu židovskog svijeta, koji ne može biti označen kao konzervativan: “možemo znati puno o Isusu” (E .P. Sanders, Isus i Židovstvo, Fortress Press, London-Philadelphia 1985).

► Primjerice, Sanders ističe “osam neospornih činjenica” sa povjesnog gledišta koje se tiču Isusovog života i krćanskih korjena:

1. Isusa je krstio Ivan Krstitelj.

2. Bio je Galilejac koji je propovijedao i činio čudesa.

3.Ograničio je svoje djelovanje na Izrael.

4.Pozivao je one koji bi postali njegovim učenicima.

5. Potaknuo je polemiku o ulozi hrama.

6. Bio je razapet izvan Jeruzalema od strane rimskih vlasti.

7. Poslije Isusove smrti, njegovi su sljedbenici nastavili formirati identifikacijske grupe.

8. Neki su Židovi u najmanju ruku progonili određene skupine novog pokreta, (cf Gal 1:13,22; Fil 3:6) i čini se da je taj progon trajao najmanje do vremena nešto prije Pavlovog posljednjeg misijskog putovanja (cf 2 Kor 11:24; Gal 5:11; 6:12; Mat 23:34; 10:17).

● Na ovom minimalnom temelju s kojim se povjesničari slažu, možemo se osloniti i na druge činjenice sadržane u evanđeljima kao pouzdane sa povjesnog gledišta. 

► Korištenje povjesnog kriterija u utvrđivanju ovih činjenica omogućuje nam da ustanovimo stupanj suvislosti i vjerojatnosti u tvrdnjama iz evanđelja, i da je ono što je sadržano u njima vrlo vjerojatno.

● Na kraju, treba primjetiti da znamo da je Isus pouzdan i vjerodostojan, jer su svjedoci vjerodostojni, i zato jer je tradicija kritična sama po sebi. 

► Sukladno tomu je činjenica da ono što povjest prenese do nas podliježe ispitu povjesne kritike.

► Sigurno da od mnogih stvari koje dođu do nas samo neke mogu biti provjerene metodama koje koriste povjesničari, no to ne znači da se oni događaji koji ne mogu biti dokazani ovim metodama nisu dogodili, nego da možemo ponuditi podatak samo o tome da li su oni vjerojatni u manjoj ili većoj mjeri.

► S druge strane, ne smijemo zaboraviti da vjerojatnost nije odlučujući faktor, za one događaje za koje je malo vjerojatno da su se povjesno dogodili. Ono što je također nesumnjivo istina je to da je informacija u evanđeljima  razumna i suvisla, s dokazivim činjenicama. U svakom slučaju, tradicija Crkve, u kojoj su ovi tekstovi nastali, daje nam garanciju njihove vjerodostojnosti i govori nam kako da ih tumačimo.