"Pozivam vas da budete graditelji budućnosti, da se uključite u rad za bolji svijet. Dragi mladi, molim vas, nemojte promatrati život sa strane; uključite se u njega. Isus nije ostao na balkonu; On se uključio. Nemojte promatrati život sa strane; uključite se u njega, baš kao što je to učinio Isus"[1]. U svjetlu ovih riječi koje je papa Franjo uputio mladima, odmah se nameću pitanja – pitanja koja je i sam Papa postavio: "Odakle početi? Koga pozvati da to započne? Tebe i mene. Neka se svatko zapita – ponovno u tišini – 'Ako moram krenuti od sebe, odakle početi?' Neka svatko otvori svoje srce kako bi mu Isus rekao odakle početi"[2]. Želimo li imati vodeću ulogu u svjetskim zbivanjima, ključno je najprije preuzeti vodstvo nad vlastitim životom.
Slobodno i uvjetovano
Preuzimanje te aktivne uloge znači uvidjeti da, iako obiteljske ili društvene okolnosti utječu na naš karakter, one ga ne određuju u potpunosti. Isto vrijedi i za najosnovnije nagone koji proizlaze iz naše tjelesne građe i genetskog nasljeđa: oni postavljaju određene sklonosti, no one se mogu oblikovati i usmjeravati djelovanjem volje vođene dobro izgrađenim razumom.
Naša se osobnost oblikuje dok slobodno donosimo odluke, jer ljudski postupci nisu usmjereni samo na mijenjanje okoline, već oblikuju i ono što jesam. Iako se to ponekad može dogoditi bez naše potpune svijesti, ponavljanje postupaka dovodi do stjecanja određenih navika ili zauzimanja određenog stava prema stvarnosti. Stoga, kada objašnjavamo razloge svojih spontanih reakcija, umjesto da jednostavno kažemo „takav sam kakav jesam”, često bismo trebali priznati: „Sam sam sebe takvim učinio.”
Suočeni smo s čimbenicima koji nas uvjetuju, a koje je često teško kontrolirati – poput kvalitete obiteljskih odnosa, društvenog okruženja u kojem odrastamo ili bolesti koja nas na neki način ograničava. Iako te okolnosti često nije moguće zanemariti niti promijeniti, možemo promijeniti stav s kojim se s njima suočavamo – osobito ako smo svjesni da ništa ne izmiče Božjoj providnosnoj skrbi. Moramo uvijek iznova ponavljati da se Isus nije obraćao tek nekolicini povlaštenih; naprotiv, došao nam je objaviti Božju sveopću ljubav. Bog ljubi sve ljude i od svakoga od njih očekuje ljubav[3]. U svakoj okolnosti – pa i usred velikih ograničenja – možemo Bogu i bližnjemu iskazati djela ljubavi, ma koliko ona malena bila. Tko može izmjeriti vrijednost osmijeha usred nevolje, prikazivanja vlastite boli Gospodinu u sjedinjenju s Križem ili strpljivog prihvaćanja životnih poteškoća? Ništa ne može nadmašiti bezgraničnu ljubav – ljubav koja je jača od boli, samoće, napuštenosti, izdaje, klevete, tjelesne i duhovne patnje, pa čak i od same smrti.
Arhitekti vlastitog života
Otkrivanje vlastitih talenata – kreposti, sposobnosti i kompetencija – zahvaljivanje na njima i njihovo najbolje iskorištavanje zadaća je naše slobode. Ipak, moramo imati na umu da ono što najviše oblikuje kršćansku osobnost jesu Božji darovi koji dotiču same dubine našega bića. Među njima se ističe neizmjerni dar božanskoga posinjenja, primljen na krštenju. Po njemu Otac u nama vidi sliku Isusa Krista – doduše nesavršenu, jer smo ograničena stvorenja; ta slika postaje sve jasnija po sakramentu potvrde, preobražavajućem oproštenju u sakramentu pokore te, nadasve, po zajedništvu s Njegovim Tijelom i Krvlju.
Nadograđujući te darove primljene iz Božje ruke, svaka osoba – bila toga svjesna ili ne – jest tvorac vlastitoga postojanja. Riječima svetoga Ivana Pavla II.: „Svakom je čovjeku povjerena zadaća da bude tvorac vlastitoga života; u određenom smislu, od njega mora učiniti umjetničko djelo, remek-djelo”[4]. Gospodari smo vlastitih djela – Gospodin je od početka stvorio čovjeka i prepustio ga njegovoj slobodnoj volji[5] – i mi smo ti koji, ako to odaberemo, držimo uzde svojih života usred oluja i poteškoća.
Slobodni smo! To otkriće doživljavamo uz određenu dozu neizvjesnosti – kamo će me život odvesti? – ali prije svega s radošću: stvarajući nas, Bog je prihvatio rizik i pustolovinu naše slobode. Želio je povijest koja je doista stvarna, oblikovanu autentičnim odlukama, a ne fikciju ili igru[6]. U toj se pustolovini ne suočavamo sami; ponajprije imamo pomoć samoga Boga – koji pred nas stavlja poslanje – kao i suradnju drugih: obitelji, prijatelja, pa čak i ljudi s kojima nam se putevi u nekom trenutku života slučajno ukrste. Preuzeti glavnu ulogu u vlastitom životu ne znači nijekati našu ovisnost u mnogim pogledima; štoviše, spoznaja da je ta ovisnost uzajamna omogućuje nam govoriti o međuzavisnosti. Sloboda, dakle, nije samodostatna; bila bi isprazna kada je ne bismo koristili za predanost velikim, plemenitim pothvatima. Kao što ćemo vidjeti, sloboda je namijenjena darivanju samoga sebe – ili, drugim riječima, jedina prava sloboda jest ona koja se daruje.
Put kojim treba ići
Sveti Josemaría često se prisjećao natpisa na koji je naišao u Burjasotu (Valencia) – nedugo nakon završetka Španjolskog građanskog rata – a koji je sadržavao rečenicu što ju je često citirao u svojim propovijedima: „Neka svaki putnik slijedi svoj put.” Svaka duša živi svoj poziv na osoban način, s vlastitim, posebnim nijansama: netko može hodati desnom stranom, netko lijevom, a netko cik-cak; netko može ići pješice, a netko na konju. Bezbrojni su načini putovanja božanskim putem[7]. Svaka je osoba protagonist vlastite priče o svetosti, noseći jedinstven pečat u oblikovanju svakog aspekta svoga postojanja i osobnosti, pritom izbjegavajući sklonost da se jednostavno „prepusti struji” događaja.
Slobodno – kao djeca, naglašavam, a ne kao robovi – slijedimo put koji je Gospodin zacrtao za svakoga od nas. Tu slobodu kretanja njegujemo kao Božji dar[8]. Ta sloboda – ta ljudska suverenost – ide ruku pod ruku s odgovornošću, sa sviješću da smo Božje djelo: božanski san koji postaje stvarnost dok iskusujemo bezuvjetnu ljubav, ljubav koja traži naš odgovor. Božja ljubav potvrđuje našu slobodu i, po Njegovoj milosti, uzdiže je do neslućenih visina.
Zajednički hod
Prema Božjem naumu, život je namijenjen dijeljenju; Gospodin računa na uzajamnu pomoć koju ljudi pružaju jedni drugima. To svakodnevno potvrđujemo: često nismo u stanju sami zadovoljiti ni svoje najosnovnije i najhitnije potrebe. Nitko ne može biti potpuno autonoman. Na dubljoj razini, svaka osoba osjeća potrebu otvoriti se drugima, podijeliti svoje postojanje te davati i primati ljubav. „Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko se ne spašava sam. Životi drugih neprestano ulaze u moj život – u ono što mislim, govorim, čemu posvećujem pažnju i što činim. I obrnuto, moj život ulazi u živote drugih, bilo na dobro ili na zlo”[9].
Ta prirodna otvorenost prema drugima svoj puni izraz pronalazi u Gospodnjem naumu otkupljenja. Kada molimo Apostolsko vjerovanje, ispovijedamo vjeru u zajedništvo svetih – zajedništvo koje leži u samom srcu Crkve. Stoga je u duhovnom životu također bitno naučiti oslanjati se na pomoć drugih, koji su na ovaj ili onaj način uključeni u naš odnos s Bogom: vjeru primamo poukom roditelja i vjeroučitelja; sudjelujemo u sakramentima koje slavi službenik Crkve; tražimo duhovni savjet od vjernika koji također moli za nas; i tako dalje.
Spoznaja da na kršćanskom putu ne koračamo sami ispunja nas radošću i mirom, a pritom ne umanjuje naše vlastito nastojanje oko svetosti. Iako si često dopuštamo da budemo vođeni, naša se uloga ne svodi samo na to. Govoreći o duhovnom životu, sveti Josemaría istaknuo je da savjet ne dokida osobnu odgovornost. Zaključio je da duhovno vodstvo treba težiti oblikovanju ljudi koji posjeduju razboritost[10]. Stoga ne želimo da drugi donose odluke umjesto nas, niti želimo popustiti u nastojanjima oko zadaća koje smo prihvatili kao svoje.
Premda priznajemo neizostavnu pomoć drugih, moramo ostati svjesni da u duhovnom životu upravo Gospodin djeluje posredstvom tih osoba kako bi nam udijelio svoje svjetlo i snagu. To nam ulijeva pouzdanje da nastavimo put prema svetosti čak i onda kada – iz bilo kojeg razloga – više nisu uz nas oni koji su imali važnu ulogu u našem kršćanskom životu. U tom smislu uživamo i duboku slobodu duha u odnosu na ljude koje je Bog postavio uz nas – ljude koje ljubimo Kristovim srcem i čiju podršku duboko cijenimo.
Slobodan voljeti bezuvjetno
Mi kršćani znamo da osobno ispunjenje dolazi kao plod slobodne i potpune otvorenosti prema željama Božje ljubavi – Stvoritelja, Otkupitelja i Posvetitelja. Darovi koje smo primili postižu svoju puninu kada se otvorimo Božjoj milosti, što potvrđuje iskustvo mnogih svetaca. Dopuštajući Gospodinu da uđe u njihove živote, mogli su se s ljubavlju staviti u njegovu službu – poput svete Marije, koja je u trenutku Naviještenja izrekla odlučan odgovor: fiat! („neka mi bude po riječi tvojoj!”), plod najviše slobode: one kojom se bira Boga[11].
Kada čovjek izabere Boga, svoje snove i snage posvećuje onome što je uistinu najvrjednije. Tada spoznaje konačni smisao slobode: ona se ne sastoji samo u mogućnosti izbora između jedne ili druge stvari, već u sposobnosti da se život posveti nečemu velikom prihvaćanjem konačnih odluka. Posvećivanje vlastitih darova nasljedovanju Krista – čak i ako to ponekad podrazumijeva odbacivanje drugih mogućnosti – donosi sreću, stostruku nagradu[12] na zemlji i vječni život[13]. To također odražava visoku razinu nutarnje zrelosti, jer je samo čovjek uvjerenja sposoban za potpuno predanje: „Slobodno, bez ikakve prisile, jednostavno zato što tako biram, odlučujem se za Boga”[14].
Prepusti prošlost, sadašnjost i budućnost Gospodinu.
Duša koja bira Boga kreće se s unutarnjim mirom koji nadilazi svaku nevolju. „Znam komu sam povjerovao”[15] – te riječi izražavaju pouzdanje svetoga Pavla usred poteškoća ustrajnosti u njegovu pozivu apostola pogana. Tko Gospodina uzima za svoj temelj, uživa nepokolebljivu sigurnost koja mu omogućuje da se daruje drugima – bilo živeći celibat iz apostolskih razloga, bilo u braku ili na mnogim drugim putovima kojima kršćanski život može krenuti. Riječ je o darivanju samoga sebe koje obuhvaća sadašnjost, prošlost i budućnost, kako je molio sveti Josemaría: „Gospodine, Bože moj: u tvoje ruke povjeravam prošlost, sadašnjost i budućnost; ono malo i ono veliko; ono neznatno i ono obilno; ono vremenito i ono vječno”[16].
Nitko ne može promijeniti prošlost. Ipak, Gospodin uzima povijest svake osobe, oprašta grijehe počinjene u sakramentu pomirenja i skladno uklapa te događaje u živote svoje djece. „Sve pridonosi dobru”[17] – pa i pogreške koje smo počinili – pod uvjetom da se okrenemo božanskom milosrđu i, uz Božju milost, nastojimo živjeti sadašnji trenutak usmjereniji na Njega. Na taj način možemo s pouzdanjem gledati i u budućnost, znajući da ona počiva u rukama Oca koji nas ljubi: tko je u Božjim rukama, pada i ponovno ustaje – uvijek unutar Božjih ruku!
Odabrati Boga znači prihvatiti njegov poziv da zajedno s njim pišemo priču svoga života. Ponizno prepoznajući slobodu kao dar, koristimo je kako bismo – u društvu mnogih drugih – ispunili poslanje koje nam Gospodin povjerava. I s radošću doživljavamo da njegovi planovi nadilaze naša očekivanja, baš kao što je sveti Josemaría rekao jednom mladiću: „Prepusti se milosti! Neka tvoje srce uzleti! (...) Stvori svoj vlastiti mali roman: roman žrtava i djela junaštva. Uz Božju milost, otkrit ćeš da je čak i to nedovoljno.”[18]
J.R. García-Morato
[1] Franjo, Govor, 27. srpnja 2013.
[2] Isto.
[3] Susret s Kristom, br. 110.
[4] Sveti Ivan Pavao II., Pismo umjetnicima, 4. travnja 1999., br. 2.
[5] Sir 15, 14.
[6] Sveti Josemaría, „Bogatstvo vjere”. Članak objavljen u listu ABC, 2. studenoga 1969.
[7] Sveti Josemaría, Pismo od 2. veljače 1945., br. 19.
[8] Prijatelji Božji, br. 35.
[9] Benedikt XVI., Enciklika Spe Salvi, 30. studenoga 2007., br. 48.
[10] Razgovori, br. 93.
[11] Prijatelji Božji, br. 25.
[12] Mt 19,29.
[13] Isto.
[14] Prijatelji Božji, br. 35.
[15] 2 Tim 1,12.
[16] Križni put, VII, br. 3.
[17] Usp. Rim 8,28.
[18] Sv. Josemaría, Bilješke sa susreta, 29. lipnja 1974. (AGP, knjižnica, P04, str. 45).