Nije čudno da putujući nekom zemljom i obilazeći njezine najpoznatije spomenike naiđemo na neku veliku kamenu građevinu. Zaprepašteni smo, koliko je stoljeća – ili tisućljeća – prošla takva građevina! Možda joj je bila potrebna restauracija, ali zasigurno ne puno njih uzevši u obzir vrijeme koliko stoje. Neke, nadalje, nemaju žbuke ili cementa koji spaja njihove kamene blokove: dovoljan je pritisak kojeg kamenje stvara jedno na druge.

Djeca istog Oca

Kad razmišljamo o ovim spomenicima, pada mi na pamet onaj citat iz Mudrih izreka: „Brat kojemu brat pomaže, jako je i visoko mjesto, čvrsto kao kraljevski zid" (Izr 18,19). To je kao jedan od onih kamenih zidova koji su odolijevali naletima neprijateljskih vojski, nedaćama vremena i prolasku godina. Ali ostaje tu: čvrst, otporan i kompaktan.

Mi smo poput tog kamenja, i ako podupiremo jedni druge, Djelo će biti poput čvrstog grada: „Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k’o zidinu brončanu." (Jr 1,18). „Ljubav koja nas spaja – podsjeća prelat Opusa Dei – među nama je ista ljubav koja drži Djelo ujedinjenim. (1) Stoga bismo mogli reći da, na određeni način, jedinstvo u Opusu Dei – bitni aspekt i dominantna strast – ovisi o našem životu. To je nešto što je blažena Guadalupe iskusila iz prve ruke, a to je dala do znanja svetom Josemariji: „Djelo sam ja i ne može biti drugačije. Kakva mi je radost to osjećati tako jasno i uvijek, od prvog dana pa sve više i više!“ (2)

Stalo nam je do ostalih članova Djela jer su oni naša braća. Ujedinjeni nadnaravnim vezama, jačim od onih krvnih, gradimo Opus Dei. To jest, pomažemo sebi da budemo sveci i apostoli. Ali bratstvo nije samo još jedna zadaća koju treba izvršavati među drugima, poput rada ili pravila pobožnosti, nego je to stvarnost koja oživljava naš dan. Živimo, molimo, uživamo i trpimo znajući da smo djeca istoga Oca i stoga braća među sobom: „Božansko je sinstvo prisutno u svim mislima, u svim željama, u svim osjećajima (Prijatelji Božji, br. 146). I nužno se širi u bratstvu.“ (3)

Budnost iz ljubavi

Dan straže nam pomaže da učvrstimo taj grad opasan zidinama. Don José Luis Múzquiz prisjeća se trenutka kada je prvi put čuo za ovaj običaj. Bilo je to tijekom meditacije u Diego de Leónu, oko 1942., kada je sveti Josemaría, aludirajući na bratsku budnost koju moramo živjeti u Djelu, „ponovio riječi Svetoga pisma: Custos, quid de nocte? (Iz 21,11). I tada se počeo živjeti taj običaj da svatko jedan dan u tjednu bude “dežuran”, nastojeći s većom finoćom živjeti duh bratstva.

Taj izraz iz Svetoga pisma poslužio je kao nadahnuće svetom Josemariji kada je napisao onu točku Brazde: „Stražo, pozor! Kad bi se barem mogao naviknuti da imaš, preko tjedna, svoj dan budnosti: da se više predaš, da živiš s više ljubazne budnosti svaku pojedinost, da malo više moliš i mrtviš se.“(4) Vaš rad je važan. Budu li stražarili, njihova braća unutar grada, zaštićena, mogu živjeti mirno: znaju da neprijatelj neće moći ući. Grad dobro čuvaju stražari.

Tipično je za svaku obitelj da svi zajedno brinu o vođenju doma. Svaki to radi na svoj način. Otac i majka međusobno dijele određene poslove, a druge znaju povjeriti svojoj djeci, posebice onoj starijoj. A u trenucima kada je netko iz obitelji posebno u potrebi, ne oklijevaju se dogovoriti među svima kako bi osigurali da se osjećaju zbrinuti i u dobroj pratnji u svakom trenutku.

Taj dom koji čini svaka obitelj nije nešto što se podrazumijeva: to je zanatski i svakodnevni rad. Dan straže nas poziva da razmislimo na koji smo se način "udomaćili", jer „svaki nosi potrebnu i nezamjenjivu vrijednost". (5) Svi imamo jedinstvene sposobnosti koje mogu usrećiti druge. Svojim talentima i načinom postojanja možemo pomoći našoj braći da hodaju putem svetosti. Osim određivanja nečega za taj dan, radi se o življenju tog dana iz srca preobraženog osjećajima i naklonostima Gospodina: „Ne bojte se ljubiti jedni druge plemenito, sveto. Jako se volite: ne stidite se imati srca. Nije dovoljno što se toleriramo. To nije dovoljno. Službeno, hladno milosrđe nije dovoljno. Dušo!, ljudski i nadnaravni. Moramo staviti Kristovu naklonost upaljenu ljubavlju prema ljudima, prema njegovoj Majci, prema apostolima, prema Lazaru. Kad nekoga boli, svi s njim trpe tu bol. A ako je netko sretan, budimo sretni i svi s njim." (6)

Izvor pitke vode

Svi su ljudi pozvani graditi odnose. Naša sreća ne ovisi toliko o uspjesima koje možemo postići ili o dobrima koja postižemo, koliko o načinu na koji smo – poput Isusa Krista – znali voljeti i darovati sebe drugima. Kršćanin je pozvan nadići sebe i uspostaviti duboke i postojane veze sa svojom braćom. Pravo bratstvo je ono koje „zna gledati svetu veličinu svoga bližnjega, koje zna otkrivati ​​Boga u svakom čovjeku, koje zna tolerirati neugodnosti suživota prianjajući uz ljubav Božju, koje zna otvoriti svoje srce božanskoj ljubavi da traži sreću drugih kao što traži njegov dobri Otac". (7)

Kada živimo s ovom kršćanskom logikom pristupa drugima i traženja njihova dobra, širimo svoj unutarnji svijet kako bismo dijelili i primali Božje darove: to nam omogućuje da budemo izvor koji daje svježu vodu našoj braći. Stoga će ono što možemo doživjeti tijekom dana straže biti usmjereno na njegovanje tih odnosa, na izlazak u susret drugima i otkrivanje u njima Isusova lica.

Toga će dana svatko od Boga nastojati isprositi svoju braću: brinut će se za prakticiranje „normi i običaja. Pokušat će intenzivirati svoj uobičajeni odnos s Bogom, posvetit će više vremena molitvi, dodat će određeno posebno mrtvljenje.“ (8) Ukratko, specifični načini na koje živimo tu naviku – što nije pitanje kvantitete – načini su budnosti, podsjećanja na nešto što već pokušavamo živjeti uobičajeno: imati braću u svojim srcima i mislima. I također u ovo područje možemo staviti kreativnost i domišljatost djece Božje.

To nas može dovesti do sudjelovanja u radostima i patnjama naše braće. Na susretima ili okupljanjima čut ćemo mnogo puta o željama i snovima: apostolskim i formacijskim projektima, vijestima o nečijem radu ili obitelji... Ako smo pažljivi i prionemo srcem u stvari drugih, znat ćemo u svemu pronaći još jedan razlog više za naš odgovor na milost. Dan straže nas na sve to prisjeća i pretvara u poticaj za naš nutarnji život: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim ” (1 Sol 1,2-3). Vjera, nada i milosrđe naše braće su, na neki način, u našim rukama.

* * *

„Vodi računa da je Sveta Crkva kao velika vojska u bojnom redu. A ti u toj vojsci braniš jednu “bojišnicu”, gdje se napada i bori i uzvraća napad. Razumiješ li? Takvo raspoloženje, približavajući te sve više Bogu, potaknut će te da pretvoriš svoje dane, jedan za drugim, u dane budnosti“(9). Zapravo, duh s kojim živimo ovaj običaj nije nešto sporedno i samo za taj dan, nego je usmjeren na postupno formiranje našeg postojanja tako da ono bude sve više ukorijenjeno u ljubavi Gospodinovoj. Pozvani smo biti ona svjetiljka koja obasjava svaki kutak, sol koja zna nestati kako bi obiteljski život bio ukusan. I tako ćemo živjeti „da olakšamo službu dušama koje se predaju Bogu". (10)

Miguel Forcada

(1) Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 1. studenog 2019., br. 14.

(2) Blažena Guadalupe Ortiz de Landázuri, Pisma svecu, pismo 5-28-1959.

(3) Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 28.10.2020., br. 3.

(4) Sveti Josemaría, Brazda, n. 960.

(5) Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 19. ožujka 2021.

(6) Sveti Josemaría, Bilješke s druženja, 1. studenog 1964.

(7) Franjo, Evangelii Gaudium, n. 92.

(8) De spiritu, n. 124.

(9) Sveti Josemaría, Brazda, n. 960.

(10) Sveti Josemaría, Bilješke na jednom druženju, V-1955.