Oduvijek sam bio dirnut interpretacijom imena Opus Dei koju je imao Josemaría Escrivá – interpretacijom koju bi mogli nazvati biografskom i koja nam omogućava razumjeti duhovnu dimenziju osnivača. Escrivá je osjećao da je pozvan započeti „nešto“, ali je od početka bio svjestan da, štogod to bilo, to nije njegova zamisao, već se Gospodin jednostavno odlučio poslužiti njime. Prema tome, to nije bilo njegovo djelo, već Božje djelo (Opus Dei), djelo u kojem je on bio puko sredstvo preko kojega je Bog djelovao.

Dok sam razmišljao o ovoj činjenici na um mi je pala Riječ Božja iz Ivanovog evanđelja (Iv 5, 17): „Otac moj sve do sada radi…“. Ove riječi Isus je izrekao tijekom rasprave s pismoznancima koji nisu željeli razumjeti da Bog može djelovati kada god želi i to čak i subotom. Ova rasprava, na određen način, i danas je aktualna među ljudima pa i kršćanima našega vremena budući da neki misle da se Bog nakon stvaranja „umirovio“ te da nema nikakvog interesa za stvarnosti naše svakodnevnice. Prema ovakvom mišljenju, Bog više ne može ući u našu svakodnevicu. Međutim, Isusove riječi potvrđuju suprotno. Čovjek otvoren Božjoj prisutnosti otkriva da Bog djeluje stalno te da djeluje čak i danas: Prema tome, trebamo mu dozvoliti da uđe i omogućiti mu djelovanje.“ Na ovaj način se rađaju stvari koje se otvaraju prema budućnosti i obnovi čovječanstva.

Sve ovo pomaže nam razumjeti zašto se Josemaría Escrivá nije smatrao osnivačem bilo čega, nego isključivo osobom koja želi ispuniti Božju volju i podržati njegovo djelovanje, odnosno Božje djelo. U tom smislu, Escrivina teocentričnost, u skladu s Isusovim riječima, podrazumijeva pouzdanje da se Bog nije „umirovio“ od svijeta te da u njemu i dalje djeluje. Na nama je da mu se stavimo na raspolaganje i budemo spremni odgovoriti na njegov poziv. Ovo je, za mene, poruka od ogromne važnosti. To je poruka koja nas vodi nadilaženju onoga što se može smatrati velikom napašću našega vremena: misao da se Bog nakon „big banga“ povukao iz povijesti. Nasuprot, Božje djelovanje nije se zaustavilo u trenutku „big banga“, već se nastavlja kroz vrijeme u svijetu prirode i čovjeka.

Osnivač Opusa Dei je rekao: „Ja nisam osnovao ništa; postoji Drugi koji djeluje, a ja sam samo spreman poslužiti Mu kao sredstvo.“ Prema tome, ime i cijela stvarnost koju zovemo Opus Dei duboko je povezana s unutarnjim životom osnivača. Iako je vrlo diskretan kada govori o tome, možemo uočiti kako je Josemaría Escrivá bio u trajnom razgovoru i stvarnom kontaktu s Onim koji nas je stvorio i koji djeluje kroz nas i s nama. Knjiga Izlaska (Izl 33, 11) govori kako je Mojsije govorio s Bogom „licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem“ i mislim da, unatoč tome što veo diskrecije skriva mnoge pojedinosti od nas, iz nekih dostupnih detalja, ovaj opis Mojsijeva načina razgovora s Bogom, načina koji vrata svijeta otvara Božjoj prisutnosti, djelovanju i preobrazbi, možemo primijeniti na Josemariju Escrivu.

U ovom svjetlu još se bolje razumije što svetost te sveopći poziv na svetost označuju. Znajući ponešto o povijesti svetaca i shvaćajući da se u procesu kanonizacije ispituje življenje „herojskih kreposti“ kandidata, gotovo je neizbježno da ćemo zauzeti pogrešan stav o svetosti: „To nije za mene“, razmišljamo, “osjećam se nesposobnim postići herojske kreposti. To je previše za mene.“ U takvom shvaćanju svetost postaje nešto rezervirano za neke velikane čije slike gledamo na oltarima i koji su potpuno različiti od nas običnih grešnika. Međutim, takvo shvaćanje svetosti je pogrešno, i glavnu ulogu u ispravljanju takve krive percepcije – meni se to čini kao glavna točka – odigrao je upravo Josemaría Escrivá.

Herojska vrlina ne znači da svetac izvodi nekakvu “gimnastiku” svetosti, nešto što se normalni ljudi ne usuđuju činiti. To prije znači da se u životu osobe otkriva Božja prisutnost - nešto što čovjek ne bi mogao učiniti sam i po sebi. Možda se u konačnici prije radi o pitanju terminologije, jer je pridjev herojski loše protumačen. Ispravno govoreći, herojska vrlina ne znači da je netko sam od sebe učinio velike stvari, nego da se u nečijem životu, zbog transparentnosti i otvorenosti djelovanju Božjem, počinju pojavljivati stvarnosti koje osoba nije sama učinila. Ili, drugim riječima, biti svetac nije ništa drugo nego razgovarati s Bogom kao što prijatelj razgovara s prijateljem. To je prava definicija svetost.

Biti svet ne znači biti nadmoćniji od drugih; svetac može biti vrlo slab, s mnogo osobnih pogrešaka. Međutim, svetost je taj duboki kontakt s Bogom, postajanje Božjim prijateljem: to je puštanje Drugoga da djeluje, Onoga koji stvarno ima moć učiniti svijet i dobrim i sretnim. I kada, dakle, Josemaría Escrivá govori o pozivu svih da budu sveci, mislim da on zapravo misli na svoje osobno iskustvo da nije učinio nevjerojatne stvari sam, već da je pustio Boga da djeluje. Na taj način je počinje obnova i snaga dobra u svijetu, čak i uz sve slabosti čovječanstva koje će uvijek ostati prisutne. Doista, svi smo sposobni, svi smo pozvani otvoriti se tom prijateljstvu s Bogom, ne napuštati ruke Božje, ne zanemariti obratiti se i vratiti se Gospodinu, razgovarati s njim kao s prijateljem, znati da je Gospodin zaista pravi prijatelj svima, uključujući i one koji sami ne mogu učiniti velike stvari.

Iz svega ovoga sam bolje razumio unutarnji karakter Opusa Dei, ovo iznenađujuće jedinstvo apsolutne vjernosti velikoj tradiciji Crkve, njezinoj vjeri, i bezuvjetne otvorenosti svim izazovima ovoga svijeta, bilo u akademskom svijetu, na području rada, u pitanjima gospodarstva itd. Osoba koja je vezana uz Boga s kojim održava taj neprekidni razgovor, može se odvažiti odgovoriti na te izazove bez straha. Jer osoba koja stoji u Božjim rukama uvijek pada u Božje ruke. I tako strah nestaje, a na njegovom mjestu rađa se hrabrost da se odgovori na današnji svijet.

Joseph Card. Ratzinger