Zovem se Ana Maria Galmez . Udala sam se za svog princa; bila je to ljubav na prvi pogled. I nakon 30 godina zajedno još me uvijek ostavlja bez daha. Imali smo djecu, ne dvoje (kao što sam zamislila), nego sedmero. Studirala sam novinarstvo, ali nisam postala strana dopisnica,

nego sam radila u području komunikacijske strategije. Kada sam počela osjećati da je sada moj red da postanem „gazda“, moj se život iznenada dramatično promijenio.

Nakon gotovo pola stoljeća provedenog u Čileu sa svojom starijom djecom, od kojih su neka na pragu vjenčanja, preselila sam se u Španjolsku. Za sobom sam u Čileu ostavila predivne prijatelje, roditelje, braću i sestre te nekoliko kćeri, prekinula sam karijeru u namjeri da se

pridružim svom suprugu u njegovu novom profesionalnom izazovu, te da na neki način počnem ispočetka.

„Tijekom prve tri godine u Madridu morala sam se boriti protiv svojih unutarnjih „demona“ i uvjeriti se da je to bio pravi izbor.“

Prešla sam preko „bare“, kako ljudi ovdje kažu, misleći kako će moj život biti mnogo više nalik onome koji sam ostavila za sobom u Čileu. No u kratkom vremenu našla sam se uronjena, dušom i tijelom, u poslu o kojem sam često voljela govoriti ali ga rijetko izvršavati, u domaćinstvu.

Topli i dočekujući dom

Tijekom prve tri godine provedene u Madridu, morala sam se boriti protiv svojih unutarnjih „demona“ i uvjeriti se da je to bio pravi izbor (nitko me nije prisilio), da prihvatim djelo koje je izgleda Bog od mene tražio: život u potpunosti posvećen mojoj obitelji i skriven od svijeta.

Isprva nije bilo lako. Poput mnogih žena moje generacije imala sam podsvjesni strah da je dom - kao što je Betty Friedan, osnivačica pokreta „Now“, običavala reći - udobni koncentracijski logor. To je slogan s kojim smo mnoge od nas žena odrasle, bježeći od kuhinje i pospremanja ormara kao ovce od vuka. 

Ali u ovih protekllih pet godina naučila sam važnost toplog i dočekujućeg doma. Da bismo dom ispunili toplinom, gdje se svatko može opustiti i obnoviti snage (muž, djeca, prijatelji), netko se mora potruditi da to postane stvarnost. Danas sam više nego ikad uvjerena da je to posao nas majki.

Vedar i veseo dom

Kao supernumerarija u Opusu Dei protekla 3 desetljeća pronašla sam neke riječi sv. Josemarie kao vrlo korisne: „Kada pomislim na kršćanske domove, volim ih zamisliti vedre i vesele, baš kao dom Svete Obitelji“. U posljednjih nekoliko godina  uspjelo mi je povezati praksu sa teorijom, tako da mogu svojim novim prijateljima pomoći pronaći Boga u kuhinji, u brizi prema djeci, u društvu starijeg roditelja, u beskrajnoj  svakodnevnoj borbi da odvedete dijete s jednog mjesta na drugo... Ta toplina doma privukla je mnoge ljude da traže skloništa, utjehu i ljubav, u svijetu gdje je trenutno najveće siromaštvo biti sam.

Predanost tim domaćim zadacima pomogla mi je da brzo postanem integrirana u svojoj novoj domovini. Kao i svaka dobra „Latinoamerikanka“ volim pozivati ljude u svoju kuću, bilo da pripremam obrok, organiziram druženje uz kavu s majkama iz škole svog sina, prenosim čileanske recepte, volontiram; malo-pomalo stekla sam mnogo novih prijatelja.

Moja vještina pisanja u posljednje je vrijeme malo zapostavljena, ali mi je moj „talent“ za komunikaciju omogućio da održavam predavanja o temama koje zaista dobro poznajem: izazovi s kojima se suočava obrazovana žena suočava, odgajanje nečije djece, ljudske vrline i nove tehnologije.

Uvjerena sam da nam sve što smo u životu prošli pomaže u odrastanju. Tako da uvijek možemo pomoći drugima u sličnoj situaciji. Bolest, financijski neuspjeh, smrt voljene osobe, ili u mom slučaju preseljenje u drugu zemlju, ako se prihvati kao Božja volja, poprima drugu vrijednost i dimenziju.

Utočište u kojem drugi nalaze sklonište

Kod kuće imamo malu bilježnicu u koju naši gosti mogu, ako žele, napisati nekoliko riječi. Velika većina (do sada ih je malo) često zabilježi isto: svoju zahvalnost za mogućnost da sudjeluju u našem obiteljskom životu, u ljubavi i radosti, i naravno, u dobroj domaćoj kuhinji. Kada pročitam te komentare, volim pomisliti da je moja obitelj nalik onim prvim kršćanima koji šire svoju vjeru na primjerima svojih uobičajenih dnevnih aktivnosti. Najbolji zaključak ovih proteklih nekoliko godina jest: Gdje se god da našao, uvijek možeš ljubiti Boga i služiti drugima. A što je to ako ne definicija sreće?