8. dan, 25. siječnja, Obraćenje svetoga Pavla
► Milost Božja obraća Pavla.
► Gospodin računa s nama kao što je računao i na svetog Pavla.
►Sveti Pavao je uzor za postizanje jedinstva.
ZAKLJUČUJEMO ovaj tjedan molitve za jedinstvo kršćana sjećajući se obraćenja svetog Pavla. „Savao pak,“ čujemo u prvom čitanju, „sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku" (Dj 9,1-2). Pavao je bio izuzetan branitelj Mojsijeva zakona i u njegovim je očima Kristova nauka bila opasnost za judaizam. Zato se nije ustručavao posvetiti sav svoj trud istrebljenju kršćanske zajednice. Pristao je na Stjepanovu smrt i još nije zadovoljan, „pustošio je Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu“ (Dj 8,3).
Odlazi u Damask, gdje je već bilo proklijalo sjeme vjere, s punim ovlastima „da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem“ (Dj 9,2). Ali Gospod je imao drugačije planove za njega. Već u blizini Damaska „iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« On upita: »Tko si, Gospodine?« A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš!“ (Dj 9,3-5). Sveti Pavao nikada neće zaboraviti taj osobni susret s uskrslim Kristom. Mnogo godina kasnije, već postavši neumoran svjedok vjere, često ga se prisjećao: „Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam“ (1. Kor 15,8-10).
Razmišljajući o tim prizorima, sveti Josemaria kaže: „Kakvu je pripravu imao sveti Pavao kad ga je Krist srušio s konja, ostavio slijepog i pozvao u apostolat? Nikakvu! Međutim, on odgovara i kaže: Gospodine, što želiš da učinim? (Dj 9,6) Isus Krist ga je izabrao za apostola“ [1]. Sva nestrpljivost koja ga je nekoć vodila da progoni kršćane, sada ga gura - novom snagom, većom nego što je ikada sanjao - da širi vjeru u Krista u svakom kutku zemlje. Ništa ga neće moći spriječiti da ispuni svoj zadatak: njegov je život obilježen onim susretom na putu u Damask, koji je bio početak njegova poziva.
JEDINSTVO kršćana dar je koji moramo uporno tražiti od Duha Svetoga. Milost je milost, podsjeća sveti Augustin, „dana je besplatno" [2]. Znamo da Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1. Tim 2,4), a također znamo da računa na našu suradnju kako bismo - kroz život i riječ - mogli svjedočiti radost življenja s Kristom. U toj zadaći uvijek razmišljajmo o onome što je sveti Pavao pitao, misleći na ljude oko sebe: „Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?“(Rim 10,14-15).
Temelj na kojem je sveti Pavao gradio sav svoj neumorni rad na prenošenju Evanđelja jest da je osobno pronašao Isusa: „Nisam li ja slobodan? Nisam li apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega?" (1. Kor 9,1). Samo je tako, često vraćajući se tom trenutku, obnavljajući ga svakodnevno, mogao apostol pogana privući toliko mnogo ljudi na susret koji mu je radikalno promijenio smisao života. A tu je i naš susret s Kristom, gdje ćemo naći poriv za suradnju u ponovnom okupljanju svih kršćana. Benedikt XVI., napomenuvši upravo snagu koja je pokrenula svetog Pavla, istaknuo je da je, „ukratko, Gospodin taj koji ga je učinio apostolom, a ne vlastito htijenje. Apostol se ne postaje samoinicijativno; Gospod je taj koji to čini; stoga se trebate neprestano okretati prema Gospodinu. Sveti Pavao jasno kaže da je apostol po pozivu“ [3].
Sveti je Josemaría zamišljao okolnosti u kojima je živio sveti Pavao: ogromno carstvo koje je obožavalo lažne bogove i u kojem su običaji bili u suprotnosti sa životima onih koji su slijedili Isusa. U to je vrijeme, rekao je sveti Josemaria, evanđeoska poruka bila „sasvim suprotna onome što je vladalo u okolini, ali sveti Pavao koji zna, koji je intenzivno okusio radost što je Božji, sigurno propovijeda, i on to čini u svako doba, također i iz zatvora“ [4]. Svjestan da nas autentični susret s Kristom može dovesti samo do sreće, sveti Pavao objasnio je Korinćanima razloge koji su ga doveli do evangelizacije: „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti“ (2. Kor 1, 24).
„UČITE kako moliti, naučiti tražiti, naučiti pitati, naučiti zvati: dok ne nađete, dok ne primite, dok vam se ne otvori“ [5]. Najbolji način da Gospodin dade svojoj Crkvi milost sjedinjenja svih kršćana bit će ustrajna molitva. Sveti Pavao nas uči: čim su mu pomogli da se digne sa zemlje otišao je u Damask, „tri dana nije vidio, nije jeo ni pio." (Dj 9,9). Tek nakon tog vremena posvećenog molitvi i pokori, Bog šalje svoga slugu Ananiju: „Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti” (Dj 9,15).
Svjesni da sav apostolski rad - također i toliko željeno jedinstvo kršćana - ne ovisi isključivo o našim silama, najvažnije je staviti sebe potpuno na raspolaganje kako bismo primili Božje darove. Sve što nas vodi na poticanje ove nutarnje raspoloživosti, kako bi Krist pokazao svoju volju u nama, izrazito je apostolski zadatak. Zato možemo reći da su molitva i duh pokore glavni putovi ekumenizma: jer samo je Isus taj koji može doticati srca.
U tom se smislu papa Franjo zapitao: „Kako navijestiti evanđelje pomirenja nakon stoljeća podjela? Upravo nam je Pavao taj koji nam pomaže pronaći put. Naglašava da se pomirenje u Kristu ne može dogoditi bez žrtve. Isus je dao svoj život, umirući za sve. Slično tome, ambasadori pomirenja pozvani su da daju svoje živote u to ime, da ne žive za sebe, već za onoga koji je za njih umro i uskrsnuo“ [6]. Obraćenje svetog Pavla uzor je koji nas vodi prema potpunom jedinstvu. Crkva nam na primjeru života apostola pokazuje put: susret s Kristom, osobno obraćenje, molitva, dijalog, zajedničko djelovanje.
Isusovi su se učenici u danima nakon Uskrsa okupljali oko Marije: „svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom“ (Dj 1,14). Uvjereni smo u zagovor naše Majke da će se, kao što se tada dogodilo, postići jedinstvo među svim kršćanima: da ćemo se jednoga dana ponovno susresti, svi zajedno, pored nje.
[1] Sveti Josemaría, Bilješke s jednog obiteljskog druženja, 9-IV-1971.
[2] Sveti Augustin, Enarrationes in Psalmos 31, 2, 7.
[3] Benedikt XVI, Opća audijencija, 10-X-2008.
[4] Sveti Josemaría, Bilješke s jednog obiteljskog druženja, 25-VIII-1968.
[5] Sveti Bernard, Sermo in Ascensione 5, 14.
[6] Franjo, Homilija, 25-I-2017.