- Isus pere noge apostolima
- Bog nam se daruje u Euharistiji
- Zahvalnost za Euharistiju i za svećeništvo
„UOČI blagdana Pashe Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovog svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav." Te riječi svetoga Ivana nagoviještaju čitatelju njegova Evanđelja da će se na taj dan dogoditi nešto veliko. To je tankoćutno pripravljanje na ono što će doći…Počnimo time da Duha Svetoga već sada molimo da nas osposobi da shvatimo svaku riječ i svaku gestu Isusovu. [1] Danas nas naša želja da budemo budni za sve što Gospodin radi vodi do razmatranja njegove znakovite geste pranja nogu apostolima.
Tijekom Posljednje večere, uoči Muke, vlada atmosfera ljubavi, intime i sabranosti, Isus „je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.” (Iv 12,3-5) Apostoli su vjerojatno ostali zatečeni, jer je pranje nogu bio zadatak sluge. Ali s vremenom će razumjeti što im je Isus time htio poručiti. Čak i nama je, nakon dvije tisuće godina, ponekad teško zamisliti Boga koji prijateljima pere prljave noge svojim rukama.
Dopustiti Kristu da nas opere znači priznati da se ne možemo sami očistiti, posvetiti, niti spasiti. „Teško je shvatiti ovu istinu: ako ne dopustim da mi Gospodin služi, ako me ne pere, ne jača, ne oprašta, neću ući u Kraljevstvo nebesko... Bog nas je spasio tako što nam je služio. Mi često mislimo da mi služimo Bogu, ali On je taj koji je slobodno odlučio služiti nama jer nas je prvi ljubio. Teško je ljubiti i ne biti ljubljen. Još je teže služiti ako ne dopustimo da nas Bog služi.”[2] To je kršćanski paradoks: Bog djeluje prvi; On preuzima inicijativu. Zato prije svakog apostolata moramo naučiti primati ono što nam Bog želi darovati, dopustiti mu da nas uvijek iznova opere.
NE BISMO se nikada trebali prestati diviti prizoru Isusa koji svojim učenicima pere noge. No njegova ljubav ide još dalje tijekom te večere: „Uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen'” (1 Kor 11, 23-25).
Gospodin „ustanovljuje ovaj sakrament kao trajni spomen svoje Muke, kao ispunjenje starozavjetnih slika, kao najveće čudo koje je učinio i najveću utjehu za one koje ostavlja žalosne zbog svoje odsutnosti.”[3] Isus nam se potpuno daruje. Kruh i vino postaju njegovo Tijelo i Krv za nas: to je ujedno znak preobilne ljubavi i najdublje poniznosti. Sakrament Euharistije čini nas jednim s Ljubljenim, najprisnije sjedinjuje s Bogom. Sveti Josemaría kaže da je „naš Gospodin Isus Krist ustanovljuje Euharistiju, tako da Ga mi možemo imati uvijek uza se – ako se to uopće može shvatiti – zato jer On, kojeg pokreće ljubav i kojem ništa ne manjka, ipak ne želi odustati od nas. Trojstvo se zaljubilo u čovjeka.”[4]
Zapanjenost nas ne prestaje ispunjavati. Koliko god promišljali o tome što nam je Bog dao, nikada nećemo to u potpunosti razumjeti: „To je lijek besmrtnosti, protuotrov smrti, lijek koji nam omogućuje živjeti vječno u Kristu.”[5] Ne zaslužujemo toliku brigu i ljubav. Želimo na nju odgovoriti što bolje možemo, ali za to nam je potrebna Božja pomoć. „Ne dolazi prvo naš trud, niti naša moralna sposobnost. Kršćanstvo je prije svega dar: Bog se daruje nama. Ne daruje nam nešto, nego samoga sebe... Zato je središnji čin kršćanskog života Euharistija: zahvalnost za primljene darove, radost zbog novog života koji nam je darovan.”[6]
U SVEĆENIČKOJ molitvi prije pretvorbe, vidimo Isusov stav zahvalnosti prema Ocu: „Uze kruh, zahvali, razlomi i da...” I mi želimo imati isti stav na ovaj dan, uoči Muke. Velikodušnost prirodno raste iz zahvalnosti za život koji smo primili, a koji želimo dijeliti s drugima. Želimo ljubiti one koje Isus ljubi, kao što ih On ljubi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” (Iv 13,34) Po Kristu, s njim i u njemu, sposobni smo ljubiti do kraja. Poput Isusa, klečimo pred ljudima kako bismo im oprali noge. Razumijemo njihove slabosti i nosimo ih na ramenima.
Osude, zavist i usporedbe nestaju, pretvaraju se u molitvu, radost i zahvalnost Bogu za čudesna djela koja čini u drugima. „Presveta Euharistija sadrži cijelo duhovno blago Crkve, to jest samoga Krista, našu Pashu i živi Kruh, koji djelovanjem Duha Svetoga po svom tijelu daje život ljudima.”[7] Iz toga crpimo snagu da Kristov život donesemo u srca onih oko nas i u svaki kutak svijeta.
Veliki četvrtak, dan kada je Bog Crkvi darovao sakrament Euharistije, dan je i molitve za svetost svećenika, da uvijek služe Crkvi s istom ljubavlju koju je Gospodin pokazao. Svojom molitvom možemo im pomoći da ostvare najdublju žudnju koja ih pokreće kao svećenike: „Ova je konkretna dimenzija služenja bitna: nije na nama da biramo što ćemo činiti, nego smo Kristovi službenici u Crkvi. Radimo kako nam Crkva kaže, gdje nas Crkva poziva, i nastojimo biti upravo to: služitelji koji ne čine svoju volju, nego volju Gospodina. Budimo uistinu u Crkvi Kristovi poslanici i služitelji Evanđelja.”[8]
Među mnogim darovima, ovih dana Isus nam daruje i svoju Majku. Obratimo se njoj, glavnoj svjedokinji Kristove žrtve, moleći je da nam pomogne živjeti život ponizne zahvalnosti za sve što smo primili.
[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 83.
[2] Papa Franjo, Homilija, 5. travnja 2020.
[3] Sveti Toma Akvinski, Opusculum 57, na blagdan Tijelova, lekc. 1-4.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 84.
[5] Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Efežanima,90.
[6] Benedikt XVI, Homilija, 20. ožujka 2008.
[7] Drugi vatikanski koncil, dekret Presbyterorum ordinis, br. 5.
[8] Benedikt XVI, Lectio divina, 10. ožujka 2011.