Apostoli su napustili Isusa zato što su se bojali patnje, čak ga je i Petar ga je zanijekao tri puta. Malo vremena prije toga izjavio je da je spreman dati život za našeg Gospodina, ali nije uzeo u obzir svoje slabosti. Međutim, Petar se je nakon izjave pokajao: postao je stijena na kojoj će Krist izgraditi svoju Crkvu. Božja milost i njegova skrušenost ga čine čvrstom potporom, vjernim čovjekom. …

Što je sv. Petar trebao učiniti u tom gorkom satu? Kako je mogao naći pokajanje? Evanđelje nam ne kaže, ali se sjećam da je naš otac uvijek govorio: Isusu se uvijek vraćamo kroz Mariju. Ona je najsigurniji put pročišćavajuće skrušenosti koja nas pritišće uz Kristovo srce, još bliže nego prije pada. U svojim Intimnim bilješkama sv. Josemaríja je pisao: „Moja majko, Gospo, ti dobro znaš što mi treba. Iznad svega tuga rođena iz ljubavi. I plač? Ili bez plača, ali iskrena tuga kako bi mogli dobro očistiti dušu Isusova magarca. Ut iumentum! Kako bih htio biti njegovo prijestolje za trijumf veći od onog u Jeruzalemu…zato što ne će biti Juda, niti Maslinskog vrta, niti tamne noći. Zapalit ćemo svijet plamenovima vatre koju si došao baciti na zemlju!“ (Sv. Josemaríja, Intimne bilješke, 16. srpnja 1934.).

Moja kćeri, moj sine, ta su vatra i svjetlost sada u tvojim rukama, u tvom životu. Ne dopustite da ih buržoaski život potamni. (Álvaro del Portillo, Pismo, 19. ožujka 1992., br. 44-45)