trideset godina poziva u Opusu Dei. Prošlo je tako brzo da mi izgleda kao da mi je prošlo puno, od onda još na početku mojeg poziva, dok sam studirala biologiju na sveučilištu u Milanu, otišla u Veronu, moj rodni grad, da javim svojim roditeljima jedan prijedlog od voditeljice Djela, kojeg sam odlučila prihvatiti.

Preselila bih se u Bari da bih mogla surađivati na poslovima Djela u tome gradu i tamo bih nastavila studij. Vrlo dobro se sjećam reakcije svoje sestre Paole, u ono vrijeme tridesetogodišnjakinje koja mi je, gledajući me s nekom vrstom ljutnje odraslih, rekla ni više ni manje: “Ti si luda, ja se iz Verone neću maknuti nikada!”

O tome “ti si luda”, imala je pravo, jer zasigurno bila je to najljepša i najpoletnija ludost moga života! Ali za sve ostalo nije bila u pravu, jer me oponašala: kad sam navršila određene godine i preselila se u Bari Paola je odletjela preko oceana da bi se nastanila u Brazilu, u početku s idejom da bi to bilo samo kratko iskustvo, ali već je tamo 20 godina - i ona je odabrala to da slijedi svoje srce. Upoznala je Alberta, a on je bio rodom iz Verone. Kad je završio sveučilišni studij, odlučio se preseliti u Brazil. Paola je odlučila udati se za njega i otići s njim iz Verone. Ona je učinila hrabar izbor, bez previše kalkulacija.

Ja i Paola dugujemo sreću s kojom smo napravili naše životne izbore, s velikim poštovanjem prema osobnoj slobodi, koju su naši roditelji imali u našem odgoju. Nisu nam dozvolili da se osjećamo ka “vučene”, između dvije kontrastne ljubavi. Druga sestra i brat, Daniela i Giorgio, ostali su u Veroni sa svojim obiteljima.

Oni su nam pomogli da “ostanemo” uz naše roditelje, vrlo složne s cijelom obitelji, iako smo bile fizički daleko.

Iz učenja Utemeljitelja Djela naučila sam puno toga, dosta tih stvari bile su mi od velike pomoći u svladavanju problema u profesionalnom okružju. Prije svega ideja o posvećivanju svakodnevnog rada. Ovaj temelj duhovnosti Opusa Dei bio je jedan od dijelova koji me najviše oduševio kada sam s osamnaest godina upoznala Djelo.

Još uvijek danas, nakon mnogo godina, to je i dalje točka razmišljanja i unutarnje borbe, a neuspjeh me ne može poraziti.

I ostale stvari, koje je izrekao Utemeljitelj Djela svojoj djeci, bile su za mene kompas koji mi je služio kao orijentacija u procesu ljudskog i profesionalnog sazrijevanja. Na primjer u odsutnosti talenta, ili s minimalnim ljudskim kvalitetama, postiže najbolje rezultate onaj koji je postojan u svom radu i koji zna sačuvati entuzijazam usprkos poteškoćama. Još jedan savjet koji mi je bio dragocjen bio je onaj koji je vrednovao i neuspjehe. U većini slučajeva ako doživimo poraz to ne određuje našu budućnost, već način na koji se taj poraz rješava.

Moj profesionalni život ide dalje svojim putem. Već sam nekoliko godina redovna profesorica, predsjednica jednog seminara, znanstveno surađujem s nekoliko najboljih talijanskih i europskih istraživača u mom sektoru; ili sastavljam tim od vrlo vrijednih osoba.

Zahvaljujući organiziranju svakog od nas, radimo u vrlo pozitivnoj, humanoj i znanstveno poticajnoj klimi. Iako nije uvijek jednostavno surađivati, moram reći da je bilo vrlo malo situacija u kojima je razlika u mišljenjima, različiti način pristupa poslu, ili različita skala vrijednosti, nadvladala nad željom da se izgrađuju međusobni pozitivni odnosi. Sve profesionalne suradnje, bilo one redovite ili prolazne, dozvolile su da izgradim sporazum, odnos međusobne simpatije i poštovanja, koji je prelazio znanstvene i didaktičke granice, a na važnijim temama ( vjera, politika…) kretalo se i ostajalo na određenoj distanci.

Oduvijek me emocionalno pogađalo, povjerenje koje Utemeljitelj Opusa Dei ima prema ljudima, njegova sposobnost da pomogne i razvije svačije talente, ali i poštujući svačiju osobnost; njegova sposobnost da spasi namjere pojedinca i pred negativnim rezultatima. “Ovaj aspekt mog fakultetskog odnosa prema studentima, uvijek mi je bio na srcu.” Danas zbog institucijskih obveza koje vršim nemam vremena prolaziti između klupa laboratorija kako bih održala direktan kontakt sa studentima i zbog toga sam vrlo tužna.

Još jedan aspekt duha “Djela” je za mene jako važan. To je zaključak da je Djelo zaista kao jedna obitelj. Onda kada sam preuzela zaduženje upravljanja apostolskim aktivnostima, i onda kada sam ih predala (u Djelu ne postoji tzv. karijera, bude se ondje gdje je to potrebno), uvijek sam se osjećala voljenom, shvaćenom, i štovanom za ono što jesam, sa svojim vrlinama i sa svojim manama. Očigledno je potrebna suradnja svih, da bi centar Djela bio obitelj. Osobne potrebe, i one profesionalne, osobni ukusi, osobni interesi i hobby, moraju biti usklađeni s onima drugim osoba, kako to već biva u svakoj obitelji.

Moj izbor o ovom pozivu, bez ikakve sumnje od mene je tražio mnoga odricanja. Istini za volju ne mnogo drugačije nego što su moje kolegice činile da bi stvorile i održale vlastite obitelji koje su započele brakom. Od samog početka moje karijere, trebala sam se potruditi da bih uskladila poslovne obveze s aktivnostima koje sam vršila u centru Djela, a od kojim ne bih odustala ni zbog neke karijere koja bi bila još i bolja od ove koju imam.

Moj životni model bio je uvijek, po učenju sv. Josemarije, kao onaj jedne majke s brojnom obitelji i s malim ekonomskim sredstvima! Npr. prihvatila sam odgoditi eksperimentalni rezultat nekog rada, zaustaviti poneki tok svojega tjedna, stvarima koje nisu istraživanje; ili odustati od većih iskustava drugih laboratorija, ograničavajući se na smanjenu verziju. Ponekad sam morala smanjiti sudjelovanje na raznim sastancima i seminarima zbog obveza u mojoj obitelji Opus Dei.

Radeći općenito valorizacijom svojeg života ta odricanja su sitnice prema bogatstvu iskustava, u zadovoljstvu kada se vidi Božje veliko djelovanje u mnogim osobama, u spoznaji da nije rezultat ono što vrijedi više, kad se u poslu upregnu svi izvori koje imamo, nego ljubav i duh služenja s kojim se radilo.