Zašto tako reagiram? Zašto sam takav? Mogu li se promijeniti? To su neka od pitanja koja nam ponekad prolaze kroz glavu. Ponekad ih postavljamo u vezi s drugima: zašto je on ili ona takav? Razmotrimo ta pitanja imajući na umu naš cilj: postajati sve sličnijima Isusu Kristu, dopuštajući Mu da djeluje u našim životima.

Taj proces obuhvaća svaku dimenziju osobe; dok bîvamo preobraženi u božansko, zadržavamo obilježja istinske ljudskosti, uzdižući ih u skladu s kršćanskim pozivom. Jer Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek: perfectus Deus, perfectus homo. U Njemu promatramo savršeno ljudsko biće, jer „Krist Otkupitelj... potpuno otkriva čovjeka samom čovjeku. Takva je – ako se tako može reći – ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek ponovno otkriva veličinu, dostojanstvo i vrijednost koji pripadaju njegovoj ljudskosti”[1].

Novi život koji smo primili na krštenju pozvan je rasti sve dok svi ne postignemo jedinstvo u vjeri i spoznaji Sina Božjega, postajući savršenim čovjekom, dosežući mjeru punine Kristove[2].

Iako je božansko – ono nadnaravno – odlučujući čimbenik osobne svetosti koji sjedinjuje i usklađuje sve vidove čovjekova bića, ne smijemo zaboraviti da to uključuje i ono ljudsko kao nešto bitno i nužno: ako prihvatimo svoju odgovornost kao Njegova djeca, Bog želi da budemo istinski ljudi. Neka nam glava dotiče nebo, ali neka nam noge čvrsto kroče po zemlji. Cijena kršćanskog života nije prestanak bivanja čovjekom niti odustajanje od nastojanja da steknemo one kreposti koje neki posjeduju i bez poznavanja Krista. Cijena svakog kršćanina jest otkupiteljska Krv našega Gospodina, koji želi – naglašavam – da budemo istodobno potpuno ljudi i potpuno božanski, svakodnevno nastojeći nasljedovati Njega, koji je perfectus Deus, perfectus homo[3].

Zadaća izgradnje karaktera

Djelovanje milosti u duši ide ruku pod ruku s rastom u ljudskoj zrelosti i usavršavanjem karaktera. Stoga će kršćanin koji teži svetosti, dok njeguje nadnaravne kreposti, nastojati usvojiti i one navike te načine djelovanja i razmišljanja koji odlikuju zrelu i uravnoteženu osobu. Njegova motivacija neće biti puka želja za savršenošću, već želja da odražava Kristov život; zato nas sveti Josemaría potiče da preispitamo sami sebe: „Dijete moje, gdje je Krist kojega duše traže u tebi? Je li u tvojoj oholosti? U tvojoj želji da drugima nametneš svoju volju? U onim sitnim karakternim manama koje odbijaš svladati? U toj tvrdoglavosti? Je li Krist ondje?” „Ne!” Odgovor pruža ključ za prihvaćanje te zadaće: „Istina, moraš imati vlastitu osobnost, ali ona treba težiti tomu da se poistovjeti s Kristom[4].”

Osobnost se oblikuje kako naslijeđenim osobinama prisutnima od rođenja – koje se često nazivaju temperamentom – tako i aspektima stečenima odgojem, osobnim izborima, interakcijama s drugima i s Bogom te mnogim drugim čimbenicima, od kojih neki mogu biti i nesvjesni.

Tako postoje različiti tipovi osobnosti ili karaktera – ekstrovertirani ili sramežljivi, vatreni ili suzdržani, bezbrižni ili zabrinuti i tako dalje – koji se očituju u načinu na koji osoba radi, odnosi se prema drugima i gleda na svakodnevne događaje.

Ti elementi utječu na moralni život tako što pogoduju razvoju određenih kreposti ili – ako izostane nastojanje da ih se oblikuje – dovode do pojave mana; primjerice, poduzetna narav može pomoći u njegovanju marljivosti, pod uvjetom da je prati stega koja sprječava poroke nestalnosti i grozničave aktivnosti.

Bog se služi našom osobnošću kako bi nas vodio putovima svetosti. Temperament svake osobe nalikuje plodnom tlu koje čeka obradu: valja samo – sa strpljenjem i radošću – ukloniti kamenje i korov koji ometaju djelovanje milosti, i ono će početi donositi plod: neki stostruko, neki šezdesetostruko, a neki tridesetostruko[5].

Svatko može učiniti da talenti primljeni iz Božjih ruku donesu plod, pod uvjetom da dopusti da ga preobrazi djelovanje Duha Svetoga, oblikujući osobnost koja odražava Kristovo lice – a da pritom nipošto ne izbriše vlastite posebnosti; jer sveci su na nebu raznoliki i svatko od njih posjeduje jedinstvene osobne značajke[6].

Iako moramo jačati i izgrađivati ​​vlastitu osobnost kako bismo je uskladili s kršćanskim načinom života, ne bismo smjeli zamišljati da je ideal postati nekakav „nadčovjek”. U stvarnosti, uzor je uvijek Isus Krist, koji posjeduje ljudsku narav poput naše – no narav koja je savršena u svojoj normalnosti i uzvišena milošću.

Uzvišen primjer pronalazimo i u Blaženoj Djevici Mariji; u njoj vidimo puninu čovještva... i normalnosti. Marijina glasovita poniznost i jednostavnost – možda vrline koje se najviše cijene u kršćanskoj tradiciji – zajedno s njezinom bliskošću, ljubavlju i nježnošću prema svoj njezinoj djeci (vrlinama svojstvenima dobroj majci), pružaju najbolju potvrdu te činjenice: savršenstvo stvorenja – „Veći od tebe samo je Bog!”[7] – koje je tako potpuno ljudsko i tako očaravajuće ženstveno: Gospa par excellence!

Ljudska i nadnaravna zrelost

Riječ „zrelost” prvenstveno označava stanje dozrelosti ili spremnosti, a u širem smislu upućuje na puninu bića. Ona također podrazumijeva ispunjenje vlastite zadaće. Stoga njezin uzvišeni uzor nalazimo u životu Gospodinovu. Razmatranje toga života u evanđeljima – promatranje načina na koji se Krist odnosi prema ljudima, Njegove snage pred patnjom te odlučnosti s kojom je prihvatio poslanje primljeno od Oca – pruža nam mjerilo zrelosti.

Istodobno, naša vjera prihvaća sve plemenite vrijednosti prisutne u različitim kulturama; stoga je korisno ponovno razmotriti – uz njihovo pročišćavanje – i klasične kriterije ljudske zrelosti. Riječ je o praksi koja se provodila kroz povijest kršćanske duhovnosti, u različitim razmjerima i s različitim stupnjevima izričitosti.

Grčko-rimski klasični svijet, primjerice – koji su crkveni oci tako mudro kristijanizirali – stavljao je „mudrost” i „razboritost” (shvaćene uz različite nijanse značenja) u središte ideala ljudske zrelosti. Kršćanski filozofi i teolozi toga doba obogatili su taj pojam isticanjem prvenstva bogoslovnih kreposti – osobito ljubavi kao „sveze savršenstva”[8], riječima svetoga Pavla – koja oblikuje sve ostale kreposti.

Danas je proučavanje ljudske zrelosti obogaćeno različitim perspektivama koje nude suvremene znanosti. Njihovi su zaključci korisni ukoliko proizlaze iz pogleda na ljudsku osobu koji je otvoren kršćanskoj poruci.

Stoga se uobičajeno razlikuju tri temeljna područja zrelosti: intelektualno, emocionalno i socijalno. Značajke intelektualne zrelosti mogu uključivati: primjerenu sliku o sebi (podudarnost između toga kako osoba doživljava samu sebe i onoga što ona uistinu jest – ravnoteža na koju presudno utječe iskrenost prema samome sebi); zdravu životnu filozofiju; osobno postavljanje jasnih ciljeva i zadaća, uz istovremenu otvorenost prema neograničenim obzorima (u pogledu širine, dubine i intenziteta); skladan sustav vrijednosti; jasna etička i moralna uvjerenja; zdrav osjećaj za stvarnost, kako vlastitu tako i tuđu; sposobnost promišljanja i mirne analize problema; kreativnost i inicijativu; i tako dalje.

Među značajkama emocionalne zrelosti – ne pretendirajući na iscrpan popis – valja istaknuti: sposobnost primjerena reagiranja na životne događaje, pri čemu osoba ne klone pod teretom neuspjeha niti gubi osjećaj za stvarnost u uspjehu; sposobnost fleksibilne i konstruktivne samokontrole; sposobnost ljubavi, velikodušnosti i darivanja sebe drugima; sigurnost i postojanost u odlukama i preuzetim obvezama; vedrinu i sposobnost uzdizanja iznad izazova i poteškoća; te optimizam, radost, toplinu i smisao za humor.

Naposljetku, aspekti društvene zrelosti uključuju: iskrenu naklonost prema drugima, poštovanje njihovih prava te želju da se prepoznaju i ublaže njihove potrebe; razumijevanje različitih mišljenja, vrijednosti ili kulturnih obilježja, bez predrasuda; sposobnost kritičkog razmišljanja i neovisnost u odnosu na dominantnu kulturu, vlastitu okolinu i okruženje, interesne skupine ili trendove; prirodnost u ponašanju koja vodi djelovanju neopterećenom pukim konvencijama; sposobnost slušanja i razumijevanja te spremnost na suradnju s drugima.

Put prema zrelosti

Te se osobine mogu sažeti tvrdnjom da je zrela osoba sposobna razviti uzvišenu, jasnu i skladnu viziju vlastita života te da posjeduje pozitivne sklonosti potrebne za njezino lako ostvarenje.

U svakom slučaju, zrelost je proces koji zahtijeva vrijeme te se odvija kroz različite trenutke i faze. Općenito se razvija postupno, iako životna povijest pojedinca može sadržavati događaje koji potiču velike iskorake: primjerice, rođenje prvog djeteta nekima može predstavljati prekretnicu dok spoznaju što ta nova odgovornost podrazumijeva; ili pak, nakon suočavanja s teškim financijskim poteškoćama, osoba može naučiti preispitati ono što je u životu doista važno, i tako dalje.

Na tom putu prema zrelosti očituje se preobrazbena snaga milosti. Dovoljno je pogledati najpoznatije svece pa odmah uočiti njihove uzvišene ideale, čvrstinu uvjerenja, poniznost – koja predstavlja najvjerniji pogled na samoga sebe – njihovu neiscrpnu kreativnost i inicijativu, sposobnost darivanja i ljubavi pretočene u djela, zarazan optimizam i otvorenost te, naposljetku, njihov djelotvoran i univerzalan apostolski žar.

Jasan primjer toga nalazimo u životu svetog Josemaríje, koji je još u mladosti uočio da milost djeluje u njemu, izgrađujući zrelu osobnost. Usred poteškoća prepoznavao je u sebi neobičnu duhovnu postojanost: „Vjerujem da je Gospodin u moju dušu usadio još jednu osobinu: mir – posjedovanje mira i širenje mira, što vidim kod ljudi s kojima sam u doticaju ili koje vodim”[9]. S punim se pravom na njega mogu primijeniti riječi psalma: Super senes intellexi quia mandata tua quaesivi[10] – „Razboritiji sam od staraca jer čuvam tvoje zapovijedi.” To ne mijenja činjenicu da se zrelost često stječe s vremenom, kroz neuspjehe i uspjehe, a sve to spada u okvire Božje providnosti.

Imati milosti i vremena

Iako bismo mogli izdvojiti trenutak u kojem osoba doseže određenu životnu zrelost, rad na vlastitom karakteru traje tijekom cijeloga našeg zemaljskog puta.

Spoznaja i prihvaćanje vlastitog karaktera pružaju mir potreban da ne klonemo duhom u tom nastojanju. To ne znači prepustiti se samozadovoljstvu. Naprotiv, to znači shvatiti da heroizam svetosti ne zahtijeva posjedovanje savršene osobnosti niti težnju k idealiziranom načinu postojanja; svetost, naime, iziskuje strpljivu svakodnevnu borbu koja uključuje sposobnost priznavanja pogrešaka i traženja oproštenja.

Istinski životopisi kršćanskih heroja nalikuju našim životima: borili su se i pobjeđivali, borili se i gubili. A zatim su se, skrušena srca, vraćali u borbu[11]. Gospodin računa na ustrajan trud tijekom vremena kako bi se karakter pročistio. Rječit je, primjerice, komentar koji je netko uputio službenici Božjoj Dori del Hoyo pred kraj njezina života: „Dora, pogledaj kakva si sada u usporedbi s onim kakva si nekad bila. Druga si osoba!” Nasmiješila se; dobro je znala o čemu je riječ[12]. To je istaknulo kako je njezin karakter tijekom godina postigao onu ravnotežu duha koja je uspjela ublažiti njezinu naglu narav.

U tom nastojanju uvijek imamo pomoć Gospodnju i majčinsku skrb svete Marije: „Djevica upravo to čini za nas: pomaže nam rasti kao ljudska bića i u vjeri, biti jaki i ne popustiti napasti da živimo kao ljudi i kršćani na površan način, već da živimo odgovorno i neprestano težimo višemu”[13].

U budućim ćemo se člancima baviti različitim elementima oblikovanja karaktera. Istaknut ćemo određene ključne odlike kršćanske zrelosti. Razmišljat ćemo o građevini koju Duh Sveti – uz aktivnu suradnju svakog pojedinca – nastoji izgraditi u duši te ćemo razmotriti značajke njezinih temelja: što treba učiniti kako bi građevina bila čvrsta i kako sanirati eventualne pukotine.

Kakav li je uzbudljiv izazov oblikovati osobnost koja jasno odražava lik Isusa Krista!

J.Sesé

[1] Sveti Ivan Pavao II., Enciklika Redemptor Hominis, br. 10.
[2] Efežanima 4:13.
[3] Prijatelji Božji, br. 75.
[4] Kovačnica, br. 468.
[5] Mt 13,8.
[6] Put, br. 947.
[7] Put, br. 496.
[8] Kol 3:14.
[9] Intimni zapisi, br. 1095, citirano u Andrés Vázquez de Prada, El fundador del Opus Dei, sv. I, Rialp, Madrid 1997., str. 560.
[10] Ps 118 (Vg).
[11] Susret s Kristom, br. 76.
[12] Sjećanja Rosalíje López Martínez, Rim, 29. rujna 2006. (AGP, DHA, T-1058), citirano u Javier Medina, Una luz encendida. Dora del Hoyo, Palabra, Madrid 2012., str. 115.
[13] Franjo, Homilija pred slikom Sancta Maria Salus Populi Romani, 6. svibnja 2013.