Susret pape Franje i Benedikta XVI prije kanonizacije
Homilija pape Franje
Trg Sv. Petra
Druga Uskršnja nedjelja (Nedjelja Božanskog Milosrđa), 27. travnja 2014.
U srcu ove nedjelje, kojom završavamo Uskršnju osminu i koju je sveti Ivan Pavao II želio posvetiti Božanskom Milosrđu, veličanstvene su rane uskrslog Isusa.
Te rane je već pokazao kada se prvi put pojavio pred Apostolima iste večeri onog dana koji je slijedio nakon Sabata, dana uskrsnuća. Ali, kako smo čuli, Toma nije bio tamo te večeri, te kada su mu ostali rekli da su vidjeli Gospodina, odgovorio im je da ne će vjerovati dok sam ne vidi i dodirne te rane. Tjedan dana kasnije, Isus se još jednom pojavio učenicima okupljenim u Gornjoj sobi. I Toma je bio prisutan; Isus se okrenuo prema njemu i rekao mu da dotakne njegove rane. Nakon toga je taj čovjek, toliko izravan i naučen sve osobno provjeravati, kleknuo pred Isusa uz riječi: “Moj Gospodine i moj Bože!“ (Iv 20:28).
Isusove rane su skandal,vjerski kamen spoticanja, ali su isto tako i test vjere. Zato na tijelu uskrslog Krista rane nikada ne nestaju: ostaju, jer su te rane trajni znak Božje ljubavi prema nama. One su osnova vjere u Boga. Ne za vjerovanje da Bog postoji, već za vjerovanje da je Bog ljubav, milost i vjernost. Sveti Petar, citirajući Izaiju, piše kršćanima: „njegovim ste ranama izliječeni“ (1 Pet 2:24, usp. Is 53:5).
Sveti Ivan XXIII i sveti Ivan Pavao II nisu se bojali pogledati na Isusove rane, dodirnuti njegove rastrgane ruke i njegovo probijeno bedro. Nisu se sramili Kristova tijela, nisu se snebivali nad njim, nad njegovim križem; nisu prezirali tijelo svojega brata (usp. Is 58:7), jer su vidjeli Isusa u svakoj osobi koja pati i koja se bori. To su bila dvojica hrabrih muškaraca, ispunjenih dahom (parrhesia) Duha Svetoga, te su pred Crkvom i svijetom bili svjedoci Božje dobrote i milosti.
Bili su svećenici, biskupi i pape dvadesetog stoljeća. Proživjeli su tragične događaje tog stoljeća, ali ih oni nisu svladali. Za njih je Bog bio moćniji; vjera je bila moćnija – vjera u Isusa Krista Iskupitelja ljudi i Gospodara povijesti; milost Božja, pokazana u onih pet rana, bila je moćnija; i moćnija je također bila blizina Marije naše Majke.
U ova dva muškarca, koji su gledali na Kristove rane i svjedočili njegovoj milosti, obitavala je živa nada i neopisiva i slavna radost (1 Pet 1:3,8). Nada i radost koju uskrsli Krist daje svojim učenicima, nada i radost koje im ništa i nitko ne može oduzeti. Nada i radost Uskrsa, iskovane u kušnjama samoodricanja, pražnjenja, potpunoj identifikaciji s grješnicima, čak do točke gađenja i gorčine tog tereta. Takvi su bili nada i radost koje su ova dvojica svetih papa primili kao dar od uskrslog Gospodina i koje su zauzvrat izdašno darovali Božjim ljudima, time zasluživši našu vječnu zahvalnost.
Ta nada i ta radost bile su opipljive u najranijim zajednicama vjernika, u Jeruzalemu, kako smo čuli u Djelima Apostolskim (usp. 2:42-47). To je bila zajednica koje je živjela srce Evanđelja, ljubav i milost u jednostavnosti i bratstvu.
To je također slika Crkve koju je Drugi Vatikanski Koncil postavio pred nas. Ivan XXIII i Ivan Pavao II surađivali su s Duhom Svetim u obnavljanju i osvježavanju Crkve u zadržavanju njenih davnih značajki, onih značajki koje su joj kroz stoljeća dali sveci. Ne smijemo zaboraviti da su sveci ti koji daju smjer i rast Crkve. Sveti Ivan XXIII je u sazivanju Koncila pokazao izuzetnu otvorenost Duhu Svetom. Dopustio je da ga vodi i bio je pastir za Crkvu, sluga i vođa, vođen Duhom Svetim. To je bila njegova velika služba u Crkvi; radi toga volim razmišljati o njemu kao o papi otvorenosti Duhu Svetom.
U svojem služenju Božjim ljudima, sveti Ivan Pavao II bio je papa obitelji. Jednom je rekao da želi da ga pamte kao papu obitelj. Vrlo sam sretan što to mogu naglasiti dok smo u procesu putovanja s obiteljima prema Sinodi o obitelji. Radi se svakako o putovanju koje, sa svojeg mjesta na nebesima, on nadgleda i podržava.
Neka ova dva nova sveca i pastira Božjeg naroda budu zagovornici Crkve kako bi tijekom ovog dvogodišnjeg putovanja prema Sinodi bila otvorena Svetom Duhu u pastirskoj službi za obitelj. Neka nas obojica nauče da se ne snebivamo nad Kristovim ranama i da još dublje uđemo u tajnu Božanskog Milosrđa koje se uvijek nada i uvijek oprašta, jer uvijek ljubi.