Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit’ ih (Ez 34:11). Čuli smo te riječi od proroka Ezekiela u prvom čitanju, i one se itekako mogu primijeniti na blaženog Álvara del Portilla, čiji blagdan danas slavimo, na godišnjicu njegove prve svete pričesti. Bio je pastir koji se isticao, riječima svetog Ivana Pavla II, svojom vjernošću prema Petrovom prijestolju.
Zajedno smo zamolili Gospodina da nam pomogne da se ponizno predamo spasenjskoj misiji Crkve, kao što je to činio blaženi Álvaro. Danas, dok Crkva dočekuje novog Nasljednika Petra, papu Lava XIV, također obnavljamo našu filijalnu priklonjenost — istodobno djelotvornu i ljubaznu, kao što smo to oduvijek nastojali učiniti — Svetom Ocu, moleći za njega i njegove nakane.
„Ljubav prema rimskom pontifu“, podsjetio nas je sveti Josemaría, „mora biti u nama draga strast, jer u njemu vidimo Krista“ (Ljubiti Crkvu, br. 30). Sveti Josemaría prenio je tu strast na blaženog Álvara i na svoju djecu, koja svakoga dana mole za Papu, tražeći od Boga da ga zaštiti, hrabri, usreći i podari mu mir i snagu u olujama koje ponekad ljuljaju Petrovu lađu.
U Evanđelju, Isus spominje jednu od osobina dobrog pastira: on je netko tko polaže svoj život za ovce (Iv 10:11). Don Álvaro je položio svoj život za Djelo, znajući da time služi Crkvi, jer je jedini cilj Opusa Dei, od samog početka pa do danas, „da služi Crkvi onako kako Crkva želi biti služena“ (sveti Josemaría, Pismo 8, br. 1).
Kao što je objasnio papa Franjo, don Álvaro je tu službu obavljao "sa srcem oslobođenim svjetovnog sebičluka, daleko od nesuglasica, otvoren prema svima i uvijek tražeći u drugima ono što je pozitivno, što spaja, što je konstruktivno. Nikada nije izrekao riječ pritužbe ili kritike, čak ni u posebno teškim vremenima" (Pismo u povodu beatifikacije Álvara del Portilla). I mi smo pozvani živjeti u tom istom duhu. Svaki sa svog mjesta: kod kuće, na poslu, među prijateljima... Sva ta okruženja povezana su željom da služimo Bogu i onima oko nas. Kao što nas je don Álvaro jednom podsjetio, "najbolja služba" koju možemo pružiti Crkvi je "napor da postanemo svetci" (Blaženi Álvaro, Pismo, 30-IX-1975, br. 62). Kada nastojimo posvetiti svoj rad, radeći ga dobro, sa željom da damo slavu Bogu i približimo duše Kristu, zapravo služimo Crkvi onako kako ona želi biti služena.
Sveti su osobno doživjeli istinu stihova koje smo ponavljali u psalmu, da onima koji imaju Boga kao svog pastira ništa ne nedostaje (usp. Ps 23:1). Tko odluči slijediti Gospodina zna da će ih On voditi u svim trenucima. Tako je vjerna odanost don Álvara bila rezultat ne samo inercije, već duboke želje da svaki put kaže da Bogu u svakoj okolnosti, znajući da ne postoji veće zadovoljstvo od življenja isključivo za Gospodina i, s Njim, služenja drugima. Razumio je odanost kao posvećenost ljubavi, a ljubav prema Bogu kao krajnje značenje svoje slobode. I mi se također možemo pitati inspirira li ljubav prema Bogu svaki naš postupak.
Imati Boga kao našeg pastira ne znači da ćemo biti pošteđeni životnih teškoća, ali kao što psalmist kaže: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom, tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni (Ps 23:4). U tim okolnostima, Bog nas nikada ne napušta. "Ako bismo se oslanjali samo na svoju slabu snagu," rekao je don Álvaro, "bili bismo u pravu kada bismo to vidjeli kao nedostižnu utopiju: nismo superjunaci, niti smo pošteđeni ograničenja prirode. No, ako smo spremni, Božja snaga djeluje kroz našu slabost" (Blaženi Álvaro, Homilija, 7-IX-1991).
Naša Majka Marija je uzor vjernosti Bogu. Molimo je da nam pomogne slijediti primjer života blaženog Álvara i povjerimo joj našu sinovsku molitvu za papu Lava XIV.