Prema kalendaru svetih i blaženih, danas se u Katoličkoj crkvi slavi sveti Josemaría: rođen 1902, u Španjolskoj, u obitelji s petero braće i sestara. Osjetivši poziv, postao je svećenik-apostol.
Zahvaćen spoznajom univerzalnog poziva na svetost i apostolat, godine 1928. osniva Opus Dei - Djelo Božje: u želji da „kršćani utkani u tkivo civilnog društva – po obitelji, prijateljima, profesionalnom radu, plemenitim težnjama – shvate, da njih život ovakav kakav jest, može biti prilika za susret s Kristom. On je put svetosti i apostolata“.
Umire u Rimu g. 1975. Već 2002. svetim ga proglašava Ivan Pavao II, uz riječi: „Sveti Josemaria bio je izabran od Boga da proglasi univerzalni poziv na svetost te da istakne važnost svakodnevnoga rada, i uobičajenih aktivnosti, kao puta prema svetosti. Možemo reći: bio je svetac svakodnevice“.
Sam je pak sveti Josemaria zapisao: „Činiti Božja djela nije nikakva igra riječi /Opus Dei – Djelo Božje!/, već poziv trošenja samog sebe iz ljubavi. … Ako se pokoravamo volji Božjoj, onda će Križ i za nas biti Uskrsnuće i uzdizanje. Tako će se u nama korak po korak ispunjavati Kristov život: bit ćemo sigurni da smo se založili da budemo dobra djeca Božja, koja su unatoč tolikim slabostima i osobnim nedostacima - prolazila zemljom čineći dobro“.
Usprkos našoj slabosti, i našem grijehu, Krist želi prebivati u nama – raskajanima, pokornicima, želi da mu ljubav ljubavlju uzvratimo: da mogne biti Emanuel = Bog s nama, u svetohraništu našeg srca, usred ovoga svijeta.
Zahvaljujući tim raznolikim brojnim svetohraništima, rađati će se oni koji će u Kristovo ime pripremati Kristove vjernike na Euharistiju – putem skaramenta ispovijedi-pomirenja, sakramenta susreta u radosti s Ocem milosrđa i dobrote; bit će onih koji će na oltaru prinositi svetu euharistijsku žrtvu i spremati gozbu za krštenike - Isusove prijatelje.
Svakodnevna ljubav može biti svakodnevno izazovna i zahtjevna: kad je u pitanju obrana i čast i dostojanstvo Božjeg imena među nama; kad su u pitanju prava i dostojanstvo svake ljudske osobe – od naravnog začeća pa sve do naravnog preminuća.
Diktatura relativizma, individualizma, grupašenja i udrugašenja, ne preže pred odabirom sredstava i načina, i podvaljivanjem nacrta zakona, često prikrivajući vješto svoje nakaradne ciljeve. Davno je upozorio kardinal Franjo Kuharić: U borbi protiv Boga ne mogu dohvatiti Boga, ali zato mogu dohvatiti čovjeka – i na njemu iskaljuju svoj bijes - počevši već od one embrionalne razine, od njegova prava na prirodan način dolaska i odlaska iz ovoga svijeta.
Krenuli su korak dalje: pokušavaju proizvesti hibrid čovjek-životinja. Životinja bi se vjerojatno osjećala povrijeđenom, i branila bi se, kad bi znala i mogla. Vrste životinja zakonom su zaštićene; čovjek – ne.
Što znači: Činiti djelo Božje u svakodnevici, živjeti sveto u laboratoriju, u Saboru?
Tek kad je ova kugla zemaljska, i na njoj Lijepa naša, postala ugrožena – tek tada, na rubu katastrofe,čovjek je počeo razmišljati o svojoj odgovornosti - za taj mali dio svemira. Shvatio je ii priznato, da postoje zakoni i zakonitosti koje ne možemo izigravati – bez gorkih, pogubnih posljedica.
Hoće li - i kada - taj isti čovjek, u svom malom dijelu svemira, u sebi samome, zvao se on na toj razini embrio ili fetus, kani li poštivati zakone i zakonitosti svoga nastajanja i postojanja? Hoće li - i kada – biti kadar ući u taj divni Božji svijet, i klicati: „Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna“ (Ps 131,14).
I kad jednog dana dođe do te spoznaje, hoće li biti spreman poštivati i ne razarati svoj čudesni mali dio svemira, taj sveti dar života, to remek-djelo Božje ljubavi – ili će se drznuti i ozakoniti embriocid?
Isus nas upozorava na lažne učitelje i lažne proroke, i lažne čudotvorce (Mt 7,15-20). Poznaju se po djelima. Nauk je kriv: ako prodaje laku religiju-duhovnost, uljuljava u lažni mir, grijeh ne vidi kao pogubnu stvarnost.
Katolik nije promatrač svijeta sa balkona, deklarativni katolik, dekorativni katolik – bez odgovornosti za društvo, kulturu, politiku, zakonodavstvo … . Naprotiv, umrežen je u sva zbivanja ovoga života; svojom barkom, Isusovom barkom, plovi morem života.
Naša vjera nije samo vikend ili blagdan obveza, lažna svetost oko oltara – a bez odgovornosti za stvarno stanje aksiološkog horizonta tamo gdje živi: bogoljublje, domoljublje, brak, obitelj.
Katolik, pozvan na Djelo Božje, treba vikati, treba da bude glas: za Boga, za čovjeka; poput Ivana Krstitelja.
Svatko je od nas glas koji viče – ili izdajnički šuti – u pustinji suvremenog društva u kojem vlada diktatura kulture smrti, nepomirljiva sa svetom kulturom života, svetoga življenja: a to je znanost bez vrednota, društvo bez vrednota, društvo otvoreno za sva zla; društvo koje je izgubilo svoj fundamentalni princip imuniteta i rezistencije na zle viruse; društvo u kojem hara virus auto-destrukcije.
Ozračje je to u kojem neki sateliti iz Ureda za ljudska prava prkosno poručuju: Ako ne razumijete nove vrednote, siđite s broda – kao da je to njihov, nečiji privatni brod. A mi smo svi, neizbježno, na tom jednom i jedinom Božjem brodu, usmjereni na isti vječni cilj, putem svetoga života u ovom pozemljarskom putovanju!? Kao da je Lijepa naša – prodana; i to ne bi više bio naš brod!?
Da, svatko je od nas jedan glas u pustinji humanog, duhovnog okoliša - gdje viče i svjedoči, ili šuti i izdaje! Neki od tih glasova, koji su vikali snažno i vješto, danas su kanonizirani, potvrđeni kao glasovi autentičnog nauka, glasovi i svjedoci Kristovi kao sv. Josemaria. Drugima se nadamo, stoje među vama.
A samima sebi ponavljamo riječi, nama tako dragog i nezaboravnog Ivana Pavla II: “Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju - čija nacionalna himna počinje riječima: 'Lijepa naša domovino'. Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost poštivanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku?
Zatim slijedi druga značajna rečenica: Svijet je pozornica - na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu, na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja“ (IP II, 1998). Svijet je – pozornica! Ne - sakristija! Amen.