„Postajemo potpuno ljudi kada postanemo više od ljudi, kada dopustimo Bogu da nas odvede iznad nas samih kako bi dobili potpunu istinu o našem biću. Ovdje pronalazimo izvor i inspiraciju svih naših napora kod evangelizacije. Jer ukoliko smo primili ljubav koja vraća smisao našim životima kako možemo doživjeti neuspjeh kod dijeljenja te ljubavi s drugima?“ Ove riječi pape Franje u Evangelii Gaudium (br. 8) bude naše pobožanstvljenje, uzdizanje naše prirode koje nam je omogućio Božji dar. U Kristu smo otkrili tko smo kao ljudska bića i veličinu našeg poziva (vidi Gaudium et Spes, br.22). Naš susret s Isusom daje polet želji da podijelimo svoju radost s drugima (vidi EG br. 3). Papa Franjo nas poziva „da izađemo iz svoje zone udobnosti kako bi dosegli sve 'periferije' kojima je potrebno svjetlo Evanđelja“ (EG br. 20).
„Izlaženje“ na koje nas Papa poziva se u Crkvi tradicionalno zove „apostolat“ i „evangelizacija“. Taj apostolat, između ostalog, obilježava potpuno poštovanje slobode i u potpunosti je različit od negativnog značenja koji je pojam „prozelitizam“ zadobio uglavnom u dvadesetom stoljeću. To Papa kaže u br. 15 Evangelii Gaudium:“Crkva ne raste prozelitizmom, već 'privlačnošću'.“ Kristovo učenje jasno isključuje bilo koji pristup koji ne poštuje slobodu i osobno dostojanstvo drugih ljudi. Bog želi biti istinski voljen, a to podrazumijeva slobodan izbor. Svaki je poziv ljubavna priča i susret dviju sloboda: Božji poziv i odgovor ljudske osobe.
Ključ koji objašnjava pravi kršćanski stav je Ljubav. To jasno pokazuju riječi koje je koristio papa Franjo: „Pozivam“ (EG br. 3, 33 i 108), „dopustite mi da kažem“ (EG br. 3); govori o „napunjenom srcu“ (EG br. 5) i ohrabruje nas da uđemo u „veliku bujicu radosti“ što kršćanska zajednica jest; poziva ljude da ne stavljaju nepotrebne uvjete za primanje krštenja ili sakramenta potvrde.
„Ulazeći.“ Isus Krist je prekorio pisare i farizeje: „vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli“ (Mt 23:13). Dopuštajući ljudima da uđu, puštajući ih unutra, pozivajući ih da uđu: snaga koja privlači ljude je, kako je sv. Josemaríja rekao, „“obilje svjetla“, ljudsko prijateljstvo, molitva i osobna žrtva, Kristova prisutnost u kršćanima. „Prava ljubav znači izaći iz sebe, predati sebe“ (Susret s Kristom, br. 43). To je pravo značenje kršćanskog apostolata i izvorno značenje riječi prozelitizam kako ju tradicionalno razumije Crkva, koja vuče porijeklo iz hebrejskog oblika preobličena u grčki. Lacordaire ju je izrazio u lapidarijskoj frazi: „Isto kao što ne postoji kršćanin bez ljubavi, ne postoji niti kršćanin bez prozelitizma.“
Apostolat jedan na jedan znači provoditi vrijeme sa susjedima, a njegova snaga nije ništa drugo nego molitva, strpljenje ispunjeno milosrđem, razumijevanje, prijateljstvo i ljubav prema slobodi. Znači izdignuti se od samog sebe kako bi brinuli o drugima i s njima dijelili najiskreniju i najljepšu stvar koju imamo: naš kršćanski poziv. Kristova zapovijed „Slijedi me“, daleko od naprežuće snage poštuje svačiju osobnu slobodu. To se rječito – i žalosno – pokazuje u dijalogu koji Isus vodi s bogatim mladićem. A danas? Papa Franjo kaže: „U vremenu kada najviše trebamo evangelizirajuću dinamičnost koja će donijeti sol i svjetlo svijetu, mnogi laici se boje da će od njih biti traženo da poduzmu neka apostolska djela i traže način kako izbjeći bilo kakve obveze koje ih mogu odvojiti od njihovog slobodnog vremena“ (EG br. 81).
Svjetlo Evanđelja je „blistavo i privlačno (EG br.100), zato što nas zakon ljubavi poziva da činimo dobro (EG br. 100-101). Kada vidi kršćanska dobra djela, naš je susjed doveden do toga da slavi Boga (vidi Mt. 5:16) – da shvati i slavi Božju bezgraničnu ljubav; ona je božansko svjetlo, a ne samo ljudsko. Apostolat – sveti žar za dušama – se sastoji od svjedočenja svjetlu, kako kaže sv. Ivan (Ivan 1:7). Znači širiti obilje svjetla, bez najmanje naznake nametanja stvari ljudima ali s najvećim poštovanjem. To je zato što Bog samo želi ljubav, pa djeluje nježno – nježno i jako (vidi Knjiga mudrosti 8:1). U svojoj Poruci za 20-i svjetski dan molitve za zvanja (2. veljače 1983.) blaženi Ivan Pavao II je rekao; „Ne bismo trebali imati straha prilikom izravnog predlaganja Božjeg poziva mladim ili manje mladim osobama. Radi se o činu pouzdanja i povjerenja. Može biti trenutak svjetla i milosti.“ Plahost u ovom slučaju može odavati nedostatak vjere i poniznosti, a prevladava se Kristovim svjetlom koje je svaki kršćanin pozvan da prenese drugima.
Koje svjetlo? Papa Benedikt XVI je na kraju svoje prve enciklike rekao: „Ljubav je svjetlo – i na kraju je jedino svjetlo – koje uvijek može osvijetliti taman svijet i dati nam snage potrebne da nastavimo živjeti i raditi. Ljubav je moguća, a mi smo ju sposobni živjeti jer smo stvoreni na sliku Božju. Kako bismo iskusili ljubav i na taj način doveli Božje svjetlo u svijet“ (Deus Caritas Est, br. 39). U savršenom nastavku ove poruke Papa Franjo u svojoj prvoj enciklici kaže: „Ljubavi između Oca i Sina u Duhu Svetomu ušla je u našu povijest; Krist nas privlači k sebi da nas može spasiti (vidi Ivan 12:32)“ (Lumen Fidei, br. 59).
Nasuprot lažnog tipa prozelitizma koji ne poštuje ljudsku osobu je privlačno koncipiran apostolat. Drugim riječima, dovođenje ljudi, bez prikrivanja i s poštovanjem, da se suoče s mogućnošću velikodušne predaje samog sebe, točno kako Papa opisuje. Taj apostolat uključuje svjedoka koji je potpuno svjestan slobode i dostojanstva i omogućuje kršćansko srcu da sudjeluje u božanskoj i ljudskoj Kristovoj ljubavi. A kada je takav, srce je ispunjeno nezadržavajućom željom širiti radost Evanđenja drugima.
+ Javier Echevarría
Biskup Prelat Opusa Dei