Blanca je rodom iz Barcelone, a već godinama živi u Njemačkoj, gdje radi u konzultantskoj tvrtki specijaliziranoj za digitalizaciju i upravljanje promjenama. Također vodi studentski dom te pomaže u osobnom i duhovnom formiranju mladih. Još je kao tinejdžerica osjetila poziv na život u celibatu unutar organizacije Opus Dei. U emisiji Gott erlebt („Doživjeti Boga”) na televiziji EWTN govori o tome kako je otkrila taj put, strahovima koje je morala svladati te o tome što za nju, kao ženu, znači posvetiti cijeli život Bogu. U nastavku slijedi uređena verzija tog razgovora.

Intervju možete pogledati na njemačkom jeziku ili s automatskom sinkronizacijom na engleski ovdje.

Blanca, tvoje ime ne zvuči baš njemački. Reci nam nešto o sebi.

Iz Španjolske sam – iz Barcelone – i odrastala sam u katoličkoj obitelji. Nas je osmero braće i sestara, a ja sam drugo najstarije dijete. Svi smo odrasli u vjerničkom okruženju, no došlo je vrijeme kada sam vjeru morala otkriti sama za sebe. Isprva sam vjeru jednostavno uzimala zdravo za gotovo.

Kako je došlo do tog osobnog otkrića?

Poteškoće su započele tijekom moje adolescencije. Sve mi se činilo kao obveza: „Moram ići na misu nedjeljom”, „Moram se primjereno ponašati”. Osjećala sam se manje slobodnom, a čak sam s dozom zavisti gledala na one koji su, činilo se, imali manje ograničenja. No, malo-pomalo, počela sam produbljivati ​​svoju vjeru i, prije svega, otkrivati ​​što doista znači vjerovati. Susrela sam Isusa Krista. Za mene je vjera prestala biti tek ideja i postala osoba. Poprimila je lice; postala je netko s kim sam mogla razgovarati – netko s kim sam mogla podijeliti svoje želje, čežnje i planove, kao i ono što me rastuživalo ili ljutilo. Tako sam sve više otkrivala stvarnost toga da sam Božja kći i koliko me On ljubi. Vjera je počela davati smisao i sadržaj mom životu.

A je li u nekom trenutku stigao poziv na život u celibatu?

Da, došao je trenutak kada sam osjetila da me Gospodin želi sasvim blizu Sebi – da me poziva na taj put: celibat unutar Opusa Dei kao numerarija. Isprva me bilo jako strah. S jedne strane, to me snažno privlačilo jer sam upoznala ljude koji su tako živjeli; činilo mi se lijepim i privlačnim. S druge strane, plašilo me jer sam znala da je to put koji je slabo shvaćen – ponekad opterećen predrasudama – i koji ne prihvaćaju svi. Znala sam da ću naići na otpor; neće se svi radovati zbog mene. Imala sam i druge planove za svoj život. No, u molitvi sam shvatila: Gospodine, ako si mi dao sve – sve ono što me čini sretnom, poput divne obitelji, mnogo prijatelja i svega što mi je potrebno – kako da ne vjerujem da će mi i život koji mi Ti nudiš također donijeti sreću? I upravo se tako i dogodilo.

Spomenuli ste Opus Dei. Što je to? Ima li mnogo žena koje na tom putu žive u celibatu?

Opus Dei je stvarnost unutar Katoličke crkve, prisutna diljem svijeta. Njegova je temeljna poruka tražiti i pronaći Boga u sasvim običnim situacijama: u učenju, radu, obiteljskom životu, prijateljstvima, slavljima i hobijima – u svemu što čovjek čini – uvijek s Bogom u središtu. Velika većina članova je u braku, dok manji dio nas živi u celibatu. Kao tinejdžerica sudjelovala sam u aktivnostima za mlade koje su organizirali članovi Opusa Dei i upravo sam tamo prvi put upoznala žene koje su odabrale taj put.

Živi li još netko u tvojoj obitelji celibatnim životom? Kako su reagirali  roditelji?

U mojoj obitelji nije bilo tako. Roditelji su bili iznenađeni – jer to nisu očekivali – ali su bili sretni. Razumjeli su me; pružili su mi mnogo slobode na tom putu, ali su me i poticali da dobro razmislim o svemu. Nikada mi nisu stvarali poteškoće, već su govorili: „Dobro razmisli, provjeri. Podržavamo te.”

Kako si završila u Njemačkoj?

Već sam kao tinejdžerica boravila u Njemačkoj jer sam u školi učila njemački i željela sam usavršiti svoje jezične vještine. Pomalo sam se zaljubila u tu zemlju, tamošnji mentalitet i kulturu. Također sam željela otići u zemlju s manje katolika; to mi je bilo posebno privlačno. Ovdje ima malo pripadnika Opusa Dei i mislila sam da mogu dati svoj doprinos. Stoga sam se upustila u tu pustolovinu.

Studirala si ovdje. Čime se baviš?

Studirala sam upravljanje u ugostiteljstvu. Radila sam na različitim područjima: u ugostiteljstvu i hotelijerstvu, a kasnije i u vodstvu organizacije Opus Dei u Njemačkoj, gdje sam bila zadužena za rad s mladima. Trenutačno vodim studentski dom i radim kao savjetnica, uz punu radnu satnicu od 40 sati tjedno.

Gdje pronalaziš vremena za toliko volontiranja uz sve to?

Radim posao s punim radnim vremenom, no dan traje dulje od toga – baš kao i tjedan te vikend. Budući da nemam vlastite djece, imam više vremena koje mogu posvetiti drugim aktivnostima i, prije svega, drugim ljudima – druženju s njima i pravljenju društva.

Za čim ili za kime tvoje srce snažnije kuca?

Sve se svodi na ljude. Cijenim svaki trenutak koji mogu provesti s drugima – osobito s mladima, ali i s prijateljima – prateći ih i pružajući im podršku te vodeći duboke razgovore o životu, smislu i onome što nas nosi. Fascinira me promatrati kako Bog djeluje u životima ljudi; to me ispunjava ohrabrenjem. Vidim Božju kreativnost, način na koji nam dolazi ususret upravo tamo gdje se nalazimo, kao i raznolike puteve kojima ljudi koračaju kako bi došli do Njega. Raduje me i spoznaja da On može djelovati po meni – da Mu mogu staviti na raspolaganje svoje ruke, svoj glas i cijelu svoju osobu – kako bi On, ako to poželi, mogao djelovati kroz mene.

Ranije si spomenula strah od toga što bi drugi mogli pomisliti. Kako si ga prevladala?

To je proces sazrijevanja kroz koji svatko prolazi. Prije ili kasnije, svatko shvati: želim živjeti vlastiti život, a ne onaj koji drugi zamišljaju za mene. Ako se vodimo isključivo tuđim mišljenjima, možemo postići vrlo malo. To sam uvidjela i zato sam smogla hrabrosti živjeti onako kako živim. U određenom trenutku čovjek prepoznaje svoj put, svoj poziv i vlastito poslanje. Ipak, to je i svakodnevna odluka koja zahtijeva stalno njegovanje – baš poput prijateljstva ili veze – te produbljivanje razumijevanja samoga sebe: tko sam ja, što želim, koje su moje najdublje čežnje, što pokreće moje srce, tko je Bog i tko je Krist meni? Pritom se događaju pogreške te se javljaju pitanja i dvojbe. No, upravo nas susret s drukčijim načinima života neprestano izaziva, a istovremeno nas čvršće ukorjenjuje na našem vlastitom putu.

Moglo bi se reći da se sve to može doživjeti i u braku. Ti si svjesno odabrala celibat. Što te je na to potaknulo?

To je jedna od mojih omiljenih tema, odmah uz onu o iskustvu bivanja ženom. Pitala sam se: gubim li dio sebe ako nikada ne postanem biološka majka? Jesam li tada manje žena? Propuštam li dio sreće? Je li mi nemoguće biti istinski sretna? To me pitanje dugo pratilo. Razgovarala sam s mnogim ljudima, mnogo čitala i pronalazila nadahnuće u drugima. Tako sam shvatila da postoje dva načina tjelesnog postojanja na ovom svijetu – življenja, djelovanja, rada i ljubavi. Tijelo nije nešto što se nosi poput prstena; tijelo sam ja. Neprestano djelujem i volim putem svoga tijela: dok razgovaram s tobom, slušam, grlim nekoga, umaram se od posla, pišem, telefoniram ili se susrećem s drugima. Neprestano komuniciramo i volimo tjelesno. Muškarci i žene prisutni su u svijetu na različite načine i mogu voljeti na različite načine. U celibatu se to odvija drukčije nego u braku.

Kako onda doživljavaš taj čin darivanja same sebe kao žena?

Dajem se jednako potpuno – cijelim svojim bićem – no ne isključivo unutar okvira romantične veze ili strogo privatne intimnosti. Zauzvrat imam priliku sudjelovati u životima mnogih ljudi, a oni u mom. Nisam majka samo nekolicini djece, već majka mnogim ljudima. Govori se o „duhovnom majčinstvu”, iako osobno radije kažem: ja sam vam sestra, prijateljica, kolegica. Ipak, to sam na poseban način – odražavajući jedinstvenu prisutnost i djelovanje žena, obilježene sposobnošću prihvaćanja drugih i duhom brižnosti. Nosim brige, nade i životne izazove drugih; tu sam za njih, koračam uz njih i pružam im ohrabrenje. To mogu činiti jer živim u celibatu, što mi omogućuje da ostanem bliska s Bogom, a istovremeno dostupna tolikim ljudima. Neki su u mom životu tek kratko, drugi cijeli život. Neprestano se obogaćujem svjedočeći Božjem djelovanju u tolikim životima. Vidim kako potraga za Bogom istinski oslobađa ljude i donosi im pravu sreću. Povlastica mi je pratiti druge dok se suočavaju s istim onim pitanjima s kojima sam se i sama nekoć susretala.

Sada radiš s mladima. Kako oni doživljavaju tvoj način života?

To ih, naravno, iznenađuje. Budući da je riječ o načinu života koji se rijetko viđa u javnosti, odmah ga povezuju s pitanjem: živiš neudana – jesi li možda časna sestra? Zašto nisi u samostanu? Isprva postoji nerazumijevanje i javljaju se pitanja. No, kroz osobne kontakte i prijateljstva koja se razvijaju, to postaje nešto poznato i lakše shvatljivo. Mislim da ljudi na kraju ipak razumiju o čemu je riječ. Ipak, početna reakcija obično glasi: „Vau, to nisam očekivao; nisam znao za to; nekako mi to ne sjeda.”

Jesu li mladi danas otvoreni za to, u vrijeme kada se toliko raspravlja o identitetu i rodu?

Osjećam snažnu želju za traženjem vlastitog identiteta. Mnogo je pitanja, ali i velika zbunjenost. Onima koji su dalje odmakli u vjeri moj je život razumljiviji i vidim da je pitanje predanja Bogu vrlo živo kod mnogih ljudi. Najprije treba razumjeti određene stvari: tko je Bog, tko je Isus. Ipak, vidim otvorenost i mnoštvo pitanja koja proizlaze iz traganja.

Kako se nosiš sa sumnjama ili teškim trenucima?

Srećom, nisam sama. Naravno, na kraju se sâma suočavam s tim pitanjima. Ipak, uvijek iznova otkrivam da sve što iznosim pred Boga – kad Mu kažem da više ne mogu, da sam nesigurna ili da se bojim – pronalazi odgovor. Možda ne odmah, ali putem drugih ljudi uviđam da sve to ima smisla. Zato se uzdam u Boga; sve dijelim s Njime, znajući da će odgovor prije ili kasnije stići. A mogu se osloniti i na ljude koji mi postavljaju pitanja, daju savjete i pomažu mi.

Je li tvoj celibat povezan s Opusom Dei? Postoji li nekakav oblik posvećenja?

Nema posvećenja; to nije vezano ni uz kakav poseban obred. Nitko me ne bi spriječio da živim u celibatu samostalno. No, postoji smisao u tome da se takav život živi s drugima. U Djelu se živi određena duhovnost i poziv dijeli s drugima; snaga se pronalazi u ljudima oko sebe, a zajedno tražimo odgovore na ista pitanja. Meni osobno takav način života ima mnogo smisla. U Opusu Dei celibat nije povezan s posvećenjem jer želimo živjeti i isticati svoj kršćanski identitet usred svijeta. Krštenje je znak našeg identiteta. Po krštenju pripadate Božjoj obitelji; kći ste Božja; slični ste Njemu i možete Ga odražavati – Njegovu dobrotu, Njegovu snagu, sve što je Njegovo. Nije vam potreban nikakav dodatni znak raspoznavanja. Krštenje je dovoljno.

Koje su značajke tvoga pobožnog života?

Živim od bogatstva Crkve; to nije ništa novo. To podrazumijeva duboko sjedinjenje s Gospodinom. Predanost celibatu ne može se održati ako čovjek nije vrlo blizak s Gospodinom – usidren u Bogu – upravo zato što je riječ o odnosu ljubavi. Zato je svakodnevna sveta misa dio mog života; to je trenutak par excellence u kojem sam potpuno sjedinjena s Bogom. Nužna je i svakodnevna molitva – razgovor s Njime o mojim pitanjima, brigama, snovima i željama, o našim planovima te o tome tko su Bog i Isus za mene. Tu je i duboka ljubav prema Majci Božjoj. To su stupovi.

Kakav je zajednički život?

Opus Dei je obitelj. Živim u centru s drugim ljudima koji također žive u celibatu. Ostali članovi Djela žive sa svojim biološkim obiteljima. Ipak, sve nas povezuje i ujedinjuje nešto više od samih zidova: zajednički poziv i zajednički način njegova svakodnevnog življenja. Često se viđamo na aktivnostima, susretima i rođendanima te dijelimo istu misiju. Tako njegujemo naše odnose i zajedništvo među nama.

Imaš li planove ili želje za budućnost?

Trenutačno živim na prilično jedinstvenom mjestu: u studentskom domu. Dijelimo svakodnevicu sa studentima koji nisu nužno vjernici – mladim ljudima iz raznih zemalja i različitih religija ili onima bez ikakve vjerske pripadnosti. To je prekrasan način zajedničkog života; neprestano smo u međusobnom doticaju – oni s vjernicima, a mi s onima koji ne vjeruju. Takvi su susreti duboko obogaćujući. Stalno se javljaju nova pitanja: zašto ta osoba tako razmišlja? Zašto tako postupa? Rađaju se divni razgovori koji obogaćuju obje strane. Ne znam može li se to nazvati „planom”, ali voljela bih nastaviti živjeti u svijetu na taj način: da možemo ljudima pokazati dio Kristova svjetla, dok oni nama uzvraćaju pokazujući nam nešto svoje, te da se pritom međusobno obogaćujemo i jačamo.

Kome se netko može obratiti ako želi saznati više o ovom načinu života?

Možete doći k meni. Možete otići u centar Opusa Dei. Ili, alternativno, možete stupiti u kontakt putem službene internetske stranice Opusa Dei, koja će vas povezati s pravom osobom. Također, za one u blizini: Aachener Straße 608. Ondje se nalazi studentski dom. Ja tamo živim, kao i drugi. Rado ćemo vas povezati s pravim osobama.