Korizmeno vrijeme

Korizma nam danas postavlja to odlučujuće pitanje: Rastem li ja u svojoj vjernosti prema Kristu, u svojoj potrebi za svetošću? Živim li ja širokogrudno apostolat u svakodnevici , svom običnom radu, među svojim poslovnim kolegama? (Susrest s Kristom, 58) Sveti Josemaría Escrivá

Počela je korizma - vrijeme pokore, čišćenja i obraćenja. Taj zadatak nije lagan. Kršćanstvo nije neki udoban put: nije dovoljno pripadati Crkvi, a onda jednostavno pustiti da godina za godinom prolazi. Prvo obraćenje – jedinstven nezaboravan trenutak, u kojemu smo jasno spoznali što Bog od nas očekuje – vrlo je važno u našem životu, u životu kršćanina; no još su važnija i teža sva druga obraćenja koja slijede nakon prvoga. I kako bismo olakšali djelovanje milosti u tim kasnijim obraćenjima, moramo sačuvati mladu dušu, moramo zazivati Gospodina, moramo znati slušati kako bismo u sebi otkrili krive stvari i mogli moliti za oproštenje.

Kako bismo mogli korizmu bolje započeti? Obnavljamo vjeru, nadu i ljubav; iz toga proizlazi stav pokore, potreba za očišćenjem. Korizmeno vrijeme nadaje nam ne samo priliku da činimo više vanjskih djela pokore; kad bismo samo na to mislili onda bi nam izmaknulo duboko značenje toga vremena za kršćanski život, jer vanjska djela moraju, kako rekoh, nastati iz vjere, iz nade i iz ljubavi. Susret s Kristom, 57

U ovoj korizmi želimo ponovno shvatiti da kršćanin ne smije biti površan. Pa bio on sav zaokupljen svojim uobičajenim poslom, pretovaren zadaćama i stalnim napetostima kao svi drugi ljudi, kršćanin se mora ipak istodobno sasvim pouzdati u Boga, jer je dijete Božje.

Božje sinovstvo divna je istina, utješna tajna. Ono posve ispunja naš duhovni život, jer po njemu učimo se ophoditi sa svojim nebeskim Ocem, upoznati ga i ljubiti Ga. Ono nadom ispunja našu nutarnju borbu i ono nam dariva povjerljivu jednostavnost male djece. Još više: upravo zato što smo djeca Božja, s ljubavlju i s divljenjem gledamo na sve stvari koje potječu iz ruke božanskog Oca Stvoritelja. Na taj način živimo kontemplativno usred svijeta i ljubimo ovaj svijet.

Liturgija korizme objašnjava posljedicu Adamova grijeha u čovjekovu životu. Adam nije želio biti dobar sin Božji i suprotstavio se. Istodobno čujemo i stalni odjek „felix culpa“ – blagoslovljena, usrećujuća krivnja – o kojoj će u Uskrsnom bdijenju pjevati cijela Crkva (Uskrsni hvalospjev).

Kad je došla punina vremenâ, posla Bog svog jedinorođenog Sina na svijet, da ponovno uspostavi mir: da otkupljujući ljude od grijeha, „ut adoptionem filorum reciperemus“ (Gal 4,5), postanemo djeca Božja, oslobođeni od jarma grijeha i sposobni za dioništvo u životu Presvetoga Trojstva. I tako je On toga novoga čovjeka, taj kalem djece Božje (usp. Rim 6,4-5) osposobio da cijeli svijet oslobodi od nereda i sve obnovi u Kristu (Ef 1,5-10), koji je sve pomirio s Bogom (usp. Kol 1, 20).

Dakle, vrijeme pokore. No, kako vidimo, to nije ništa negativno. Korizma se mora živjeti iz duha sinovstva, koje nam je Krist priopćio i koje boravi u našoj duši (usp. Gal 4,6). Gospodin nas zove da Mu se približimo sa željom da Mu budemo jednaki: „Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca“ (Ef 5,1). Tako možemo ponizno ali gorljivo djelovati na Božjem planu: sjediniti što je odvojeno, spasiti što je izgubljeno, sastaviti to se zbog grješnih ljudi raspalo, dovesti dobro dočetku ono što je skrenulo s pravog puta i opet uspostaviti božansku slogu u cijelomu svijetu

Primati poruke putem e-maila

email