Gospodine moj Isuse: daj da tako osjetim tvoju milost i do te mjere je podržim da ispraznim svoje vlastito srce…, kako bi ga Ti mogao ispuniti, moj Prijatelju, moj Brate, moj Kralju, moj Bože, Ljubavi moja! (Kovačnica, 913)
Osjećam se poput siromašne ptičice koja, navikla letjeti tek od stabla do stabla ili, najviše, do balkona trećeg kata... jednom samo odvaži se poletjeti do krova jedne kućice, koja i ne bijaše baš neboder...
Kad, eto, jedan orao zgrabi našeg junaka - zamijenio ga je s ptićem iz svoje vrste - i, među njegovim snažnim pandžama, uspinje se ptičica, penje vrlo visolo, preko planina zemaljskih i snježnih vrhunaca, povrh oblaka bijelih i plavih i ružičastih, još u visinu, sve dok ne ugleda licem u sunce...I tada orao, oslobodivši je, reče ptičici: - Naprijed, leti!
- Gospodine, da se više nikad ne vratim prizemnom letu! Da zasvagda budem osvijetljen zrakama božanskog Svjetla - Kristom - u Euharistiji; da se moj let ne prekine, sve dok ne pronađem odmor u tvom Srcu! (Kovačnica, 39)