Poniznost se rađa kao plod poznavanja Boga i poznavanja samog sebe. (Kovačnica, 184)

Ove potištenosti, jer vidiš ili jer drugi otkrivaju tvoje nedostatke, nemaju nikakva temelja...

– Traži istinsku poniznost.

Bježimo od one pogrešne poniznosti koja

se zove udobnost.

Gospodine, molim te za jedan dar: Ljubavi…, Ljubavi da me očuva čistog.

I za još jedan dar: poznavanje mene samog, kako bih se ispunio poniznošću.

Sveti su oni koji se bore do kraja svog života: oni koji se znaju uvijek ponovno ustati nakon svakog posrtaja, nakon svakog pada, kako bi hrabro proslijedili svoj hod u poniznosti, s ljubavlju, s nadom.

Ako te tvoje pogreške čine poniznijim, ako te potiču na snažnije traženje uporišta u božanskoj ruci, tada su put svetosti: “Felix culpa!” – blaženi grijeh, pjeva Crkva.

Poniznost navodi svaku dušu da ne posustane pred vlastitim pogreškama.

Istinska poniznost vodi…traženju oproštenja! (Brazda, 262, 265, Kovačnica, 185, 186, 187, 189))