Troje je veoma važno za privođenje duša Gospodinu: Zaboraviti na sebe i misliti samo na slavu svoga Boga Oca; podložiti sinovski svoju volju nebeskoj Volji, kako te je naučio Isus Krist; poslušno slijediti svjetlo Duha Svetoga. (Brazda, 793)

Moćni dolazak Duha Svetoga na Duhove nije bio neki izoliran događaj. Nema stranice u Djelima apostolskim na kojoj se ne govori o Njemu i o njegovim djelima, koja vode život i daju mu duha, te o promjenama prakršćanske zajednice.

Božja snaga i moć osvjetljuju lice zemlje. Duh Sveti neprestano stoji uz Kristovu Crkvu, da ona bude uvijek i u svemu uzvišeni znak za sve narode, koji će ljudima najavljivati dobrotu i ljubav Božju (usp. Iz 11,12). Pa ma kako bila naša uskogrudnost opterećujuća, mi ljudi smijemo pouzdano upraviti pogled prema nebu i biti sretni: Bog nas ljubi i oslobađa nas od naših grijeha. Prisutnost i utjecaj Duha Svetoga u Crkvi zalog je i obećanje vječnog blaženstva, radosti i mira, što nam pripravlja Bog.

Zato kršćanska predaja sabire čovjekov dug prema Duhu Svetom u jedan jedini izraz: poučljivost. To znači pripravnost za sve što Duh Božji u nama i oko nas pobuđuje: za darove, koje On dijeli za pokrete i zajednice ljudi koje po Njemu nastaju, za poticaje i odluke koje nam On daje. Duh Sveti pokreće u svijetu djela Božja; On je, kako nam kazuje liturgija, djelitelj darova, svjetlost srca i gost duše, pokoj za umorne i utjeha za uplakane. Bez njegove pomoći nema ničega što bi bilo čestito i vrijedno u čovjeku, jer On čisti što je uprljano, zacjeljuje što je ranjeno, zapaljuje što se ohladjelo i upravlja onim što je skrenulo s puta. On vodi čovjeka u luku spasenja i u vječno blaženstvo (iz posljednice Veni Sancte Spiritus, misa na Duhove). (Susret s Kristom, 127-130)