Nisi sam. – Podnosi s veselje mpatnju. – Ne osjećaš li, jadno dijete, ruku svoje Majke! Istina je. – Ali… Jesi li vidio zemaljske majke kako raširenih ruku slijede svoje mališane kad se dršćući upute da bez ičije pomoći učine prve korake? – Nisi sam! Marija stoji uza te! (Put, 900)

Veselje je uvjeriti se da pobožnosti prema Djevici Mariji

žive i da potiču srca vjernika, da se ponašaju kao domestici Dei, kao pripadnici Božje obitelji (Ef 2,19).

Kao na obiteljskom slavlju, starija braća koju su životne prilike razdvojile opet se sastaju da bi se za vrijeme blagdana našli kod svoje majke. Pa makar su se tu i tamo oni bili porječkali i neljubazno odnosili jedan prema drugomu, na taj se dan osjećaju složni, i sve ih zbližava međusobna naklonost.

Marija neprekidno izgrađuje Crkvu, sjedinjuje je i uzdržava cjelovitu. Gotovo je nemoguće posjedovati autentičnu pobožnost prema Mariji a ne osjećati usku povezanost s ostalim udovima Mističnog Tijela, te jedinstvo s njegovom vidljivom glavom, s papom. Stoga rado ponavljam: Omnes cum Petro ad Iesum per Mariam – Svi skupa s Petrom k Isusu po Mariji! I kad spoznamo da smo dio Crkve i da smo braća u vjeri, mnogo ćemo dublje spoznati bratstvo koje nas povezuje s cijelim čovječanstvom, jer Crkva je od Krista poslana svim rasama i svim narodima (usp. Mt 28,19). (Susret s Kristom, 139)