Majko moja! Zemaljske majke su više naklonjene slabijem djetetu, bolesnijem, manje sposobnom, jadnom bogalju… O Marijo, ja znam da si ti više Majka od svih majki zajedno…I, budući sam tvoj sin…I, budući sam slab, i bolestan…i bogalj…i ružan… (Kovačnica, 234)

Majke ne vode statistiku o izričajima ljubavi svoje djeca, one niti važu niti mjere sitničavim kriterijima. Sitna i draga pažnja je za njih kao med i one mnogo više daju nego li primaju. Ako tako reagiraju dobre zemaljske majke, onda zamislite čemu se smijemo nadati od Naše Majke Svete Marije.

Drago mi je da u mislima pođem u ono vrijeme kad je Isus bio uz svoju Majku: to je skoro čitav zemaljski život Našega Gospodina. Vidim Ga kao malo dijete, kako Ga Marija njeguje, ljubi i kako se o Njemu brine. Zatim Ga vidim kako raste pod dragom paskom Marije i Josipa, njegovog zemaljskog oca. Kako su se pažljivo i s kakvom nježnošću morali Marija i Sveti Patrijarh brinuti za Isusa u njegovom djetinjstvu i koliko su toga besprekidno, u tišini učili od Njega. Njihove su duše postale sve sličnije duši Sina, koji je Čovjek i Bog. Zato Marija poznaje kao nitko drugi, a po njoj i Josip, osjećaje Isusova Srca; i stoga su Marija i Josip najbolji put – rekao bih čak jedini put -, da se dođe k Spasitelju.

Sveti Ambrozije piše: U svakoj je duši Marijina duša, da veliča Gospodina; u svakoj je Marijin duh, da se raduje u Bogu. (Prijatelji Božji, 280-281)