Kamo sreće da nikad ne upadneš u zabludu poistovjećivanja Mističnog Tijela Kristova s nekim određenim stavom, osobnim ili javnim, bilo kojega od njegovih članova. I kamo sreće da ne pružiš slabo formiranim ljudima povod padu u tu zabludu. – Vidiš kako je važna tvoja dosljednost, tvoja vjernost! (Brazda, 856)

Tko zna biti hrabar, ne žuri se s ubiranjem plodova svoje kreposti; on je strpljiv. Jer hrabrost nas osposobljava da okusimo onu ljudsku i božansku krepost strpljivosti.

Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje (Lk 21,19). Posjed duše bit će stavljen u krepost strpljenja, jer je ono korijen i zaštita svih kreposti. Kroz strpljenje smo posjednici naše duše jer kad učimo samosavladavanje, počinjemo posjedovati ono što mi jesmo. Na koncu nas strpljenje nuka da budemo puni razumijevanja prema našim bližnjima, jer shvaćamo da duše – kao dobro vino – s vremenom postaju bolje.

Hrabar, strpljiv – a zato i vedar. Ali ne vedrina onoga koji svoj mir kupuje na trošak svojih bližnjih koji ga ne interesiraju, ili na trošak velikoga naloga, koji se tiče svakoga, da se širom svijeta bez mjere sije dobro; nego vedar zato što uvijek doživljavamo opraštanje i za sve postoji lijek – osim za smrt, a za djecu Božju je smrt život. Vedar je konačno možda samo zato kako bi mogao razumno postupiti, jer tko ostaje smiren, kadar je da bolje razmisli, da izvaže za i protiv, da pravilno ocijeni predvidljive posljedice svojih planova i da onda razborito i odlučno postupi. (Prijatelji Božji, 79)