Potrebno je da budeš "čovjek Božji", čovjek nutarnjega života, čovjek molitve i žrtve. – Tvoj apostolat mora izvirati iz preobilja tvoga života "prema unutra". (Put, 961)

Unutarnji život. Svetost u običnim zadacima, svetost u malim stvarima, svetost u zanimanju, u brigama svakog pojedinog dana, …. svetost, da bismo mogli posvećivati druge. Jednom je sanjao jedan moj poznanik, kojeg zapravo do danas nisam sasvim upoznao – da leti avionom na velikoj visini, ali da se ne nalazi u kabini već vani na krilima. Jadnik, kakvu li je muku i tjeskobu pretrpio! Činilo se da mu je Naš Gospodin htio objasniti u kakvoj nesigurnosti i ugroženosti se nalaze apostolske duše koje nemaju unutarnjeg života ili su ga zanemarile, a dižu se u božanske sfere: one su u stalnoj opasnosti da padnu, nesigurne, izmučene.

Čini mi se da je zaista baš tako: prijeti velika opasnost da skrenu s puta oni, koji se upuštaju u akciju – aktivizam – a pritom ne pridaju važnost molitvi, žrtvi i sredstvima koja su neophodno potrebna da očvrsnu svoju pobožnost: redovito primanje Sakramenata, razmatranja, ispit savjesti, duhovno štivo, povjerljivo ophođenje s Majkom Božjom i s Anđelima čuvarima… Sve je to osim toga potrebno, upravo neophodno, da se svakidašnji život kršćanina učini vrijednim ljubavi, jer iz unutarnjeg obilja teku rijeke blagosti i sreća Božja kao med iz saća.

Bilo u osobnoj nutrini ili u vanjskom ponašanju, bilo u ophođenju s drugima ili u poslu, svatko mora težiti da se nađe u stalnoj prisutnosti Božjoj i da s Bogom njeguje razgovor – dijalog, koji se ne primjećuje. Bolje rečeno, ovaj razgovor se obično ne izražava u govornoj riječi, ali se vidi iz ustrajnosti i ljubavi koju stavljamo u naše zadatke, važne kao i neznatne, da bismo ih što bolje vršili. (Prijatelji Božji, 18-19)