Ako budete djeca, ne ćete imati teškoće: djeca odmah zaboravljaju neugodnosti i vraćaju se svojim svakodnevnim igrama. – Stoga, kada mu se predate, ne ćete se trebati brinuti, jer ćete počinuti u Ocu. (Put, 864)

Početkom četrdesetih godina često sam putovao u Valenciju. Materijalnih mogućnosti nisam imao. Kao i sada s vama sastajao sam se s drugima kao siromašni svećenik i skupljali smo se na molitvu gdje smo bolje mogli, ponekad poslije podne na samotnim obalama.

Jednog dana, dok je vladao divan suton, vidjeli smo jednu barku kako se približava obali. Na kopno izađe nekoliko snažnih ljudi, mokri, golih ramena, poput bronce opaljenih od sunca. Počeše vući iz vode mrežu vezanu za barku punu poput srebra svjetlucave ribe. Vukli su je energično, noge su im od napora tonule u pijesak. Odjednom dođe jedno dijete, također opaljene kože, približi se užetu, uhvati ga svojim ručicama i počne nespretno vući. Ti ribari su bili prilično surovi, ali dirnuti djetetom koje je htjelo pomoći, dopustiše mu i nisu ga otjerali, iako je više smetalo nego pomagalo.

Mislio sam na vas i na sebe; na vas koje tada još nisam poznavao, a i na mene; na mreže koje se svakog dana vuku, na mnogo toga. Ako dođemo pred Boga našeg Gospodina kao taj mališan, pobijeđeni svojom nemoći, ali spremni slijediti njegove zapovijedi, najlakše ćemo stići do cilja: dovući ćemo mrežu do kopna, napunjenu obilnim plodovima, jer gdje nedostaje naša sposobnost, dolazi moć Božja u pomoć. (Prijatelji Božji, 14)