Dijete Božje ne boji se života niti se boji smrti, jer je temelj njegovog duhovnog života osjećaj božanskog sinovstva: Bog je moj Otac, misli on, i Tvorac je svakog dobra, sama je Dobrota. - Ali ti i ja, ponašamo li se doista kao djeca Božja? (Kovačnica, 987)

To što smo djeca Božja dovest će nas – uvjeravam – do kontemplativnog duha posred svih ljudskih aktivnosti – svjetlost, sol i kvasac, preko molitve, mrtvljenja, vjerskog i profesionalnog znanja - ostvarujući ovaj plan: što smo više uronjeni u svijet, toliko više moramo biti Božji.

Kad se za Boga radi, podsjećam te, potreban je "kompleks superiornosti".

Nije li to, pitao si me, izraz oholosti? – Ne! Posljedica je poniznosti, poniznosti koja me tjera da kažem: Gospodine, Ti si onaj koji jesi. Ja sam negacija. Ti si sav savršenstvo: moć, snaga, ljubav, slava, mudrost, gospodstvo, dostojanstvo… Ako se s Tobom sjedinim, kao sin koji se preda u jake ruke svog oca ili u nježno krilo svoje majke, osjetit ću toplinu tvog božanstva, osjetit ću svjetlost tvoje mudrosti, osjetit ću kako mi žilama struji tvoja snaga. (Kovačnica, 740, 342)