Ako doista želiš da te srce sa sigurnošću vodi, savjetujem ti da se položiš u jednu Gospodinovu Ranu. Tako ćeš mu postati blizak, …uhvatit ćeš se za Njega, osjetit ćeš kucaje njegovog Srca…, i slijedit ćeš ga u svemu što će tražiti od tebe. (Kovačnica, 755)
Tako nimalo ne čudi da oni, koji zastupaju sumnjivu teologiju i opušteniji, neograničeni moral ili sumnjivu liturgiju, prema osobnim hirovima, s hipijevskim načelima i bez odgovornosti, da oni dakle protiv ljudi koji govore samo o Isusu Kristu mobiliziraju zavist, sumnjičavost, okrivljavanje, uvrede, zlostavljanje, ponižavanje, intrige i uznemiravanje svake vrste.
Ako promatramo Presveto Isusovo Čovještvo i zaista ga ljubimo, onda ćemo malo po malo otkriti njegove rane. I u teškom i zamornom vremenu pročišćenja, u vrijeme blaženih i gorkih suza, sakrivenih od svijeta, osjećamo potrebu da se smjestimo u svaku od tih presvetih rana, da se u njima okupamo, kako bismo puni duboke radosti ojačali u otkupljujućoj snazi njegove krvi. Kao golubice, koje, kako kaže Sveto Pismo (Usp. Pj 2,14), za vrijeme oluje traže sklonište u usjecima stijena, tako mi tražimo i nalazimo to skrovište srdačne tjelesne povezanosti s Kristom; otkrivamo da je njegov glas ugodan, a lice krasno (Usp. Pj 2,14), jer da je njegov glas blag i ugodan, to znadu oni, koji su primili milost Evanđelja i zato kliču: Ti imaš riječi vječnoga života (Sv. Grgur iz Nisse, In Canticum Canticorum homiliae, 5 (Pg 44,879).
Ne smijemo misliti da su sve strasti jednom za svagda umukle ako smo jednom pošli tim spokojnim putem. Samo bismo se zavaravali kad bismo mislili da bi nas već sama čežnja za Kristom, iskustvo susreta i ophođenja s Njim i njegova nježna ljubav pretvorile u bezgrešnog čovjeka. Iako niste bez iskustva, dozvolite mi ipak da vas još jednom na nešto podsjetim: Neprijatelj Boga i ljudi – đavao – ne da se uništiti, on je neumoran. On nas napada iako duša gori od ljubavi prema Bogu. On zna da je zavođenje u tom slučaju teže, ali on zna i to da, ako ono uspije, stvorenje uvrijedi Gospodina – pa bilo to i u najmanjoj mjeri -, da bi savjest toga čovjeka mogla zapasti u tešku kušnju očaja. (Prijatelji Božji, 301-303)