Kako uporno je Apostol Sveti Ivan propovijedao “mandatum novum"! – “Ljubite jedni druge!".

Kleknuo bih, bez teatralnosti – srce mi viče – i zamolio bih vas, iz ljubavi prema Bogu, da se ljubite, pomažete jedni druge, priteknete u pomoć i da znate jedno drugom oprostiti.

Stoga, odbacite oholost, budite suosjećajni, budite milostivi; uzajamno se pomažite molitvom i iskrenim prijateljstvom. (Kovačnica, 454)

Sin se vraća nakon što je izdao Oca, a ovaj već sprema gozbu: Što li će On nama udijeliti, nama, koji smo uvijek nastojali ostati na njegovoj strani?

Zatomimo dakle u sebi sjećanje na nanesene uvrede, na pretrpljena poniženja, pa makar ona bila ma kako nepravedna, nedolična i gruba; jer dijete Božje ne vodi knjigovodstvo kako bi jednom prikazalo čitavu listu. Ne smijemo zaboraviti Kristov primjer, ne smijemo svoju kršćansku vjeru mijenjati kao neki odjevni predmet; ona može biti slabija i jača, a može se i izgubiti. Nadnaravnim životom ojačat će vjera, a duša se zgraža kod pomisli kako je čovjek bez Boga jedan i nag. Ona oprašta i zahvaljuje: Bože moj, kad promatram svoj jadni život, onda ne; nalazim nikakav razlog za taštinu, a još manje za oholost; nalazim mnogo razloga za kajanje i skrušenost; i znam vrlo dobro da je poniženje najbolji način gospodstva.

Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja (Pj 3,2)…Ne samo grad, cijeli svijet od jednog kraja do drugog, prokrstarit ću nacije i narode na širokim putovima i uskim stazama da bih zadobio mir za svoju dušu. Nalazim ga u dnevnim poslovima; oni ne ometaju, nego mi naprotiv daju razlog da Boga sve više i više ljubim i da se s Njim sve više i više sjedinim. (Prijatelji Božji, 309-310)