Svi sveti su blagdan diskretne i jednostavne svetosti. Svetost bez ljudskog sjaja koja kao da ne ostavlja traga u povijesti; a koja, ipak, blista pred Gospodinom i u svijetu ostavlja sjenku Ljubavi od koje se ništa ne gubi. Dok mislim na tolike ljude koji su prešli ovaj put i sada uživaju Boga, sjećam se riječi iz molitve svetoga Josemaríje: „Pitam se mnogo puta na dan: što će biti kada se čitava ljepota, čitava dobrota, čitava beskrajna divota Božja prelije u ovu jadnu glinenu posudu koja sam ja i koja smo svi mi? (…). Tada dobro shvaćam Apostolove riječi: „niti je oko vidjelo, niti je uho čulo…“ (1 Kor 2, 9). Isplati se, djeco moja, isplati se”.

Mi smo jadne glinene posude: lomljive i krhke. Ali Bog nas je učinio kako bi nas ispunio svojom srećom zauvijek. I već sada na zemlji pruža nam svoju radost kako bismo je svima prenijeli. Da, moguće je biti sretan posred nesigurnosti, problema i briga. Majka Tereza iz Kalkute je rekla: „prava ljubav je ona koja nam uzrokuje bol, koja boli, a ujedno nam daje radost”. Pratimo također svojim životom i molitvom one preminule koji, iako trpe jer njihova “glinena posuda” još nije spremna za svu Božju ljepotu, već imaju radost jer znaju da ih On očekuje u nebu.