Kako bi trebali mladi bračni parovi postupiti kada žele, ali ne mogu imati djecu? Kako netko može ostati radostan suočen s smrtonosnom bolešću? Giampietro, Fabijev prijatelj, želio je ostaviti ovo pisano niže navedenosvjedočanstvo o njegovom životu.
U životu susrećemo toliko različitih ljudi ali samo neki od njih duboko se uvuku u naše srce i pronađu u njemu trajno mjesto.
Fabio je bio jedna od tih osoba. Upoznao sam ga tijekom duhovne obnove u svibnju 2017. godine i odmah me impresionirao svojim otvorenim i iskrenim osmjehom. Postupno, otkrivao sam njegovu životnu priču.
Suradnik u Opusu Dei i rukovoditelj u konzultantskoj tvrtci, ostavio je posao kako bi se posvetio poslu neovisnog konzultanta. Nekoliko godina unazad, on i njegova žena Tatiana preuzeli su odgovornost za dom dodijeljen od suda, za dječake i djevojčice s ozbiljnim poteškoćama svake vrste.
Fabio i njegova žena izlili su na ove mlade svu svoju nježnost i brigu. Brinuli su o njima kao o djeci koju im Bog nije dao i uspostavili s njima trajne veze. Rekao mi je čak da je nedavno postao „djed“ zahvaljujući sinu rođenom jednom od dječaka koje je nastavio pratiti očinskom brigom iako je sada već bio odrastao i oženjen.
Sudac je također predložio da par usvoji dvoje djece za koje su brinuli, na što su pristali s velikom radošću.
No, 2016. pojavio se tumor, agresivan i nezaustavljiv.
Fabio se borio svim svojim snagama i hrabrošću, s velikom željom za životom. Podvrgnut je bio nekolicini eksperimentalnih načina liječenja pri čemu nikad nije gubio osmjeh i spokoj s kojim je uvijek prihvaćao Božju volju.
Nikada neću zaboraviti naše duge razgovore tijekom mnogobrojnih boravaka u bolnici Campus Bio-Medico u Rimu gdje je njegov zarazan osmjeh imao velik utjecajna liječnike, medicinske sestre i druge pacijente. Rekao sam mu u šali da kao zatraži pristup u Opus Dei iz bolničke postelje, sigurno će ga primiti, i to samo putem elektroničke pošte, čak i da je to prvi put da se takvo što dogodi.
Točno godinu dana nakon našeg susreta, tijekom duhovne obnove na koju nije mogao doći, dobio sam obavijest da ga je naš Gospodin pozvao k sebi.
Fabio je bio dobro poznat u svojoj župi, gdje je obavljao dragovoljni rad i držao sate iz katekizma za mlade zaručene parove. Njegova žena Tatiana prisjeća se da je Fabio u župi bio poznat kao „apostol radosti“ i da su svi bili dirnuti njegovim vedrim vladanjem usprkos njegovoj patnji. Nekoliko dana nakon njegove smrti, njegova je supruga našla u knjizi poruku koju je ostavio njen suprug prije nego je preminuo:
Dragi prijatelji, preminuo sam. Sve vas koje sam toliko volio uvjeravam da ću vas nastaviti voljeti i odavde gore. Svima drugima se ispričavam što sam propustio divnu prigodu voljeti vas, no učinit ću to sada iz svog novog života. Rođeni smo i nećemo umrijeti. Fabio.