Molitva nije samo povlastica fratara već dužnost kršćana, muškaraca i žena u svijetu koji se priznaju djecom Božjom. (Brazda, 451)

Dok pažljivo slušamo zov svetoga Pavla, uznemireni smo i duboko u srcu potreseni: Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje. Danas vam još jednom predočavam te misli i vama, a i cijelom čovječanstvu dozivam u pamet, da je to volja Božja da budemo sveti.

Da bi se dušama donio pravi mir i da bi se izmijenio svijet, da bi se u svijetu i preko vremenitih stvari tražio Bog, naš Gospodin, prijeko je potrebna naša osobna svetost. U mnogim razgovorima s ljudima iz raznih zemalja, s ljudima koji imaju raznolike staleže u društvu, često me pitahu: Što imate kazati nama koji smo oženjeni? A nama, koji radimo na polju? A što kazati nekoj udovici? A što mladiću?

Uvijek odgovaram da imam samo jedan jedini lonac za kuhanje. A onda imam običaj osobito na to ukazati da je naš Gospodin Isus Krist svima, bez razlike objavio veselu vijest. Jedan jedini lonac za kuhanje i jedno jedino jelo: Moja se hrana sastoji u tome da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo (Iv 4,34). Svakog pojedinog Gospodin poziva na svetost, svakog pojedinog moli za ljubav: mladiće i stare, neoženjene i oženjene, zdrave i bolesne, obrazovane i neobrazovane, sasvim svejedno gdje rade i žive. Postoji samo jedan jedini način da se napreduje u ophodu s Bogom i u povjerenju prema Njemu, a to je susretati Ga u molitvi, s Njim razgovarati, i Njemu –od srca k srcu – priznavati svoju ljubav.

Zazivat ćete me i ja ću vas uslišati (Jr 29,12). Mi ga zazivamo, razgovaramo se s Njim, obraćamo Mu se. Zato moramo Apostolovu opomenu sprovesti u djelo; on kaže: Sine intermissione orate (1 Sol 5,17), bez prestanka molite. Ne samo od srca, nego svim srcem. (Prijatelji Božji, 294-295)