U Svetoj oltarskoj Žrtvi, svećenik uzima Tijelo našeg Boga i Kalež s njegovom Krvlju, i podiže ih iznad svih stvari zemlje, govoreći:"Per Ipsum, et cum Ipso, et in Ipso" – po mojoj Ljubavi, s mojom Ljubavi, u mojoj Ljubavi! Sjedini se s ovim činom. Još više: utjelovi ovu stvarnost u svoj život. (Kovačnica 541)

Tako ulazimo u euharistijsku molitvu, s djetinjskim povjerenjem, kojim mi svoga Oca Boga nazivamo milostivi.

Molimo Ga za Crkvu i za sve u Crkvi, za papu, za svoju obitelj, za svoje prijatelje i znance. I tu katolik moli široko otvorena srca za cijeli svijet, jer ništa ne može ostati izvan naše

goruće revnosti. Da bi se uslišale naše molitve, sjećamo se zajedništva sa slavnom, svagda djevičanskom Majkom Božjom Marijom i s onih nekoliko ljudi koji su kao prvi slijedili Krista i za Njega umirali.

Quam oblationem… Približavamo se trenutku posvete. Sada je u svetoj misi opet Krist koji djeluje po svećeniku: Ovo je moje Tijelo. Ovo je kalež moje Krvi. – Isus je među nama! Pomoću pretvorbe ponavlja se beskonačna božanstvena ludost Ljubavi. Kad danas dođe taj trenutak, pokušat ćemo, svatko od nas, reći Gospodinu iz svog srca da nas od Njega ništa ne smije odvajati, da nas je njegova bespomoćna raspoloživost pod tako nestalnim prilikama kruha i vina učinila dragovoljnim robovima: Praesta meae menti de te vivere, et te illi semper dulce sapere. (Adoro te devote). Dopusti mi da ja uvijek iz tebe živim i da uvijek osjećam slatkoću tvoje ljubavi.

Zatim se nižu ostale molitve – jer mi ljudi gotovo smo uvijek skloni molitvi: za svoju pokojnu braću i za sebe same. Tu možemo uključiti svu svoju nevjeru i svoju ništavnost. To je teški teret, ali On ga želi nositi za nas i s nama. Euharistijska molitva završava s ponovnim zazivom Presvetoga Trojstva: per Ipsum, et cum Ipso, et in Ipso… po Kristu, i s Kristom i u Kristu, našoj Ljubavi, tebi, Bože, svemogući Oče u jedinstvu Duhu Svetoga svaka čast i slava u vijeke vjekova. (Susret s Kristom, 90)