- Pismo o kontemplaciji(br. 1-2)
- Neprestani razgovor Isusa s Ocem (br. 3)
- Kontemplacija u životu svetog Josemarije (br. 4-5)
- U užurbanom svijetu (br. 6-8)
- Tražit ću lice Tvoje, Gospodine! (br. 9)
- Vidjeti Boga u svemu (br. 10)
- Gledajući u Nebo s nogama čvrsto na zemlji (br. 11-12)
- Vremena je malo (br. 13)
- Kontemplacija je Božji dar (br. 14-16)
- Blago čistima srcem (br. 17-18)
- Vidjeti Boga u drugima (br. 19)
- Kao ljubljena djeca (br. 20-21)
- Žudnja za dušama (nn. 22-24)
Predragi: Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!
1. U poruci od prošlog ožujka predložio sam da – u razdoblju od listopada ove godine do listopada iduće – produbimo razumijevanje poziva da budemo „kontemplativci usred svijeta” (izraz kojim je naš Otac sažeo mnoge elemente duha Opusa Dei) kao pripremu za stotu obljetnicu Djela.1
Naš nas poseban poziv potiče na želju za životom u kontemplaciji usred svakodnevnih okolnosti. Opus Dei nije tek put za ispunjavanje određenih vjerskih dužnosti – to je važno, no istodobno i nedovoljno. Naš duh teži mnogo višemu: vodi nas k tome da svijet promatramo i ljubimo kroz prizmu Božje ljubavi te da dijelimo Njegovu perspektivu. Riječ je o zahtjevnom pozivu – onom koji ne možemo ostvariti oslanjajući se isključivo na vlastite snage, već prije svega na Božju pomoć. Stoga, dok se pripremamo za stotu obljetnicu Djela s dubokom željom da svoj poziv živimo punim plućima, možemo se zapitati: Smatram li se pozvanim na kontemplaciju? Shvaćam li da me Bog, unatoč mojim manama i borbama, želi učiniti kontemplativnom dušom usred svijeta? Jesam li svjestan da me Bog poziva na susret s Njime na svakom koraku, u svakom događaju i u svakom trenutku?
2. Kako bismo razumjeli što je kontemplacija, crkvena teološka tradicija nudi nam klasičnu definiciju svetoga Tome Akvinskog: kontemplacija je simplex intuitus veritatis ex caritate procedens – jednostavan, intuitivan pogled na istinu koji proizlazi iz ljubavi.2 Ne radi se o pukom intelektualnom naporu ili apstraktnom promišljanju. Kontemplacija je pogled ispunjen ljubavlju – način gledanja koji proizlazi iz ljubavi. Benedikt XVI. to je objasnio ovako: „Program kršćanina – program dobrog Samarijanca, program Isusov – jest 'srce koje vidi'. To srce vidi gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s tim.”3 Kada je srce ispunjeno Božjom ljubavlju, razum i osjećajnost sjedinjuju se u jednostavnom činu gledanja. Čovjek promatra ono što ljubi, a taj pogled postupno preobražava onoga koji promatra.
Neprestani razgovor Isusa s Ocem
3. Za nas je Isus Krist mnogo više od uzora kojeg treba nasljedovati: On je naš život; On želi živjeti svoj život u našemu. Dok je boravio na zemlji, Gospodin nam je htio pokazati svoje neprestano zajedništvo s Ocem usred najrazličitijih okolnosti i situacija. Vidimo ga, primjerice, kako moli za vrijeme krštenja na Jordanu (usp. Lk 3, 21); kako traži osamljena mjesta da bi u tišini bio s Njim (usp. Mk 1, 35; Lk 5, 16; 9, 18); te kako se povlači na osamljenu goru (usp. Mt 14, 23; Mk 6, 46; Lk 6, 12; 9, 28–29). Također ga vidimo kako razgovara s Ocem tijekom svoje Muke – od smrtne tjeskobe u Maslinskom vrtu (usp. Mt 26, 36–44) pa sve do trenutka na križu (usp. Lk 23, 34. 46).
Međutim, osim konkretnih osvrta na trenutke i oblike koje poprima Isusova molitva4, znamo da je, u stvarnosti, cijeli njegov život neprekinuti dijalog – razgovor koji se sastoji i od djela i pogleda, od rada i odmora. Isusova molitva „prožima cijeli njegov život poput tajnog kanala koji natapa njegovo postojanje, njegove odnose i njegove geste, vodeći ga sve većom postojanošću prema potpunom darivanju samoga sebe, u skladu s ljubavlju ispunjenim naumom Boga Oca.”5
Sveti Josemaría posebno se usredotočio na razmatranje Krista tijekom trideset godina njegova skrovita života. Taj život Isusa, Marije i Josipa bio je kontemplativan, a istodobno tako običan – lišen bilo čega izvanrednog. „Rastući i živeći kao jedan od nas”, govorio je sveti Josemaría, „Isus nam otkriva da ljudsko postojanje – naše obične, svakodnevne aktivnosti – ima božanski smisao. (...) Godine provedene u sjeni, a ipak nama jasne poput sunčeve svjetlosti; štoviše, sjaj koji obasjava naše dane i daje im istinski smisao.”6
Kontemplacija u životu svetog Josemarije
4. „Putujući kontemplativac”: tako je Dekret o njegovim herojskim krepostima definirao svetog Josemariju. „Najkarakterističnije crte njegova lika”, ističe se u dokumentu, „ne očituju se samo u njegovim izvanrednim darovima čovjeka od akcije, već i u njegovu molitvenom životu te u onom trajnom iskustvu sjedinjenja koje ga je činilo putujućim kontemplativcem.”7 Mi, sinovi i kćeri Opusa Dei – zajedno sa svima onima koji se približavaju Djelu – pozvani smo upravo na to: biti kontemplativni putnici, živjeti u dijalogu s Bogom usred gradskih ulica i užurbanosti naših života; biti uvijek s Bogom gdje god se nalazili – kod kuće, na poslu i u našem svakodnevnom okruženju.
„Isuse, neka moje rastresenosti budu obrnute rastresenosti: umjesto da mislim na svijet dok sam s Tobom, neka mislim na Tebe dok se bavim stvarima ovoga svijeta”8, znao je moliti sveti Josemaría. Naš osnivač nastojao je otkriti Boga iza svega što se događalo; pokušavao je razaznati Njegovu prisutnost usred onoga što je naizgled bilo naj"profanije"; želio je otkriti poeziju - "desetsložne slogove”9– u postupcima koji bi se mogli činiti beznačajnima ili trivijalnima.
5. Sveti Josemaría vidio je božansku potvrdu tog poziva u dubokim molitvenim iskustvima koja je proživljavao usred užurbanosti svijeta – čitajući novine, vozeći se tramvajem, doživljavajući vrevu velikoga grada; ukratko, u situacijama poput mnogih drugih u našim vlastitim životima.
Želim napomenuti – jer je to nešto neuobičajeno – da mi Isus često daruje molitvu dok čitam tisak10, ...napisao je jednom prilikom. Nekoliko dana kasnije zabilježio je nešto slično: „Prošle subote otišao sam u Retiro (...) i pokušao čitati novine. Molitva je navrla takvom silinom da sam, protiv svoje volje, morao prestati čitati; a onda, koliko je samo činova ljubavi i predanja Isus stavio u moje srce i na moje usne!”11. Zabilježio je i svoju molitvu usred svakodnevne vreve: „Doživio sam svoju najuzvišeniju molitvu... dok sam se vozio tramvajem i potom lutao madridskim ulicama, razmišljajući o toj divnoj stvarnosti: Bog je moj Otac.”12 Upravo na dan kada vam šaljem ovo pismo navršava se 95 godina od tog iskustva.13
Kasnije, duboko u drugoj polovici 20. stoljeća, nešto slično doživio je tijekom svog prvog posjeta Londonu, jednoj od velikih svjetskih multikulturalnih prijestolnica: „Dok sam promatrao prizor, obuzela me nelagoda i osjećaj nesposobnosti i nemoći: 'Josemaría, ovdje ne možeš ništa učiniti.' Bio sam u pravu: sâm ne bih postigao nikakve rezultate; bez Boga ne bih mogao ni slamku podići sa zemlje... Odjednom, nasred ulice kojom su prolazili ljudi iz cijeloga svijeta, osjetio sam – duboko u sebi, u samoj dubini svoga srca – snagu Božje ruke: 'Ti ne možeš učiniti ništa, ali ja mogu sve.'”14
To je put na koji nas Duh Sveti poziva po svetom Josemaríji: kročiti kroz život sa sigurnošću i snagom spoznaje da smo ljubljena Božja djeca, živeći i dijeleći sve s Njim – ili, da upotrijebimo riječi Učitelja koje su ostavile neizbrisiv trag na Njegovu ljubljenom učeniku: ostati u Njemu.15
U užurbanom svijetu
6. Analize suvremenog svijeta uočavaju u našem društvu sklonost frenetičnoj aktivnosti – posvećivanju života isključivo radu. Čini se da su nastojanja mnogih ljudi usmjerena gotovo isključivo na povećanje produktivnosti kako bi se postiglo blagostanje gomilanjem materijalnih dobara, iskustava i društvenog ugleda. Tome pridonose i posljedice – vidljive u gotovo svim područjima – stalne prisutnosti tehnologija koje nas, ako se njima ne koristimo mudro, mogu izolirati, otežati kontakt s drugima, pa čak i otežati otvorenost za slušanje Boga i bližnjih. Doista, govori se o pravoj krizi unutarnje sabranosti i pažnje – odlika koje su ključne za nutarnji život i ljubav prema drugima. Naša je sposobnost usmjeravanja pažnje razbijena mnoštvom suprotstavljenih interesa koji se za nju natječu. Kako je nedavno istaknuto: „nove tehnologije postale su umjetno okruženje u kojem se stavljaju na kušnju naši temeljni izbori.”16
7. Suočen s tom situacijom, velik dio suvremenog svijeta traži načine kako ljudima pružiti predah i dati životu smisao koji nadilazi grozničavu aktivnost. To možda, barem djelomično, objašnjava zanimanje za „duhovno”, zamijećeno u nekim zemljama tijekom posljednjih desetljeća – zanimanje na koje se odgovara mnoštvom ponuda koje se, unatoč svemu, često pokazuju nepotpunima jer im uglavnom nedostaje punina nadnaravnog i ljudskog života što nam ga nudi Isus Krist.
Iako neki prijedlozi ne nadilaze krhku sigurnost materijalnoga – ili blagostanja u svjetovnom smislu – „istodobno vidimo mnoge znakove koji upućuju na buđenje vjerskog osjećaja, ponovno otkrivanje važnosti Boga za ljudski život i čežnju za duhovnošću – za nadilaženjem isključivo vodoravnog, materijalnog pogleda na ljudski život.”17 Vjerojatno smo svi oko sebe osjetili onu duhovnu žeđ koja čezne za otkrivanjem kontemplacije, zajedništva i Božjeg mira.
8. Sveti Josemaría pozivao je sve kršćane da budu „duše molitve” – kontemplativne duše usred svijeta – služeći se riječima koje ostaju aktualne u svakom razdoblju, pa tako i u našem vremenu sekularizacije i brzog tehnološkog napretka: „Dok god dišem, nikada neću prestati propovijedati o temeljnoj potrebi da budemo duše molitve – uvijek, u svakom trenutku i u najrazličitijim okolnostima – jer nas Bog nikada ne napušta (...). Kroz to traženje Gospodina cijeli naš dan postaje jedan jedinstven, prisan i pouzdan razgovor. To sam toliko puta rekao i napisao, no nije mi teško ponoviti, jer nam Gospodin pokazuje – vlastitim primjerom – da je to pravi način života: neprestana molitva, od jutra do večeri i od večeri do jutra.”18 Zapravo, živimo u vrlo povoljnim okolnostima – svijet nas poziva – da prenesemo tu viziju.
Prošle sam godine, tijekom propovijedi na misi kojom se obilježavao liturgijski spomendan svetog Josemaríje, razmišljao o tome kako se naša „žeđ za beskonačnim” očituje na mnoge načine, iako ne donosi svaki način njezina utaživanja istinsko zadovoljstvo srcu. Možda smo iskusili uzaludno trošenje vremena težeći sreći utemeljenoj isključivo na materijalnim dobrima, uspjehu ili udobnosti. Znamo, međutim, da jedino Bog daje smisao svemu što postoji i ispunjava čežnje našega srca.19 Upravo je u toj žeđi za duhovnošću – u toj čežnji za Bogom koja kuca duboko u srcima svih ljudi, uključujući i one koji se čine najudaljenijima od Crkve – osobito potrebno naviještati Božji poziv na kontemplativnost usred svijeta.
Tražit ću lice Tvoje, Gospodine!
9. Najdublja dinamika ljubavi sastoji se u traženju ljubljene osobe. Onaj tko ljubi ne zadovoljava se površnim spoznajama – poznavanjem tek ponekih pojedinosti o ljubljenoj osobi – već čezne za tim da gleda njezino lice, da bude u njezinoj blizini i čuje njezin glas. Istinska kršćanska molitva obilježena je onim sinovskim vapajem psalmista: Vultum tuum, Domine, requiram (Ps 27 [26], 8) – „Lice tvoje, Gospodine, ja tražim!”
Naš je Otac živio i poučavao o toj strastvenoj potrazi za Kristovim licem usred svakodnevnog života. U jednoj od svojih propovijedi, govoreći s uvjerenjem proizašlim iz proživljenog iskustva, objasnio je kako osoba koja ljubi Boga osjeća nezaustavljivu potrebu da ga neprestano traži: „Najprije jedna kratka molitva, zatim druga, pa još jedna... sve dok taj žar ne postane nedovoljan jer se riječi pokazuju nedostatnima... i to ustupa mjesto božanskoj intimnosti – gledanju u Boga bez odmora i bez umora. Tada živimo kao zarobljenici, kao sužnji. Dok s najvećom mogućom savršenošću obavljamo zadaće svojstvene našem životnom pozivu i radu – unatoč našim pogreškama i ograničenjima – duša čezne za slobodom. Ona se kreće prema Bogu, poput željeza koje privlači sila magneta. Počinjemo djelotvornije ljubiti Isusa, uz sladak i iznenadan pokret srca.”20
Duša koja u svakodnevnom životu traži lice Gospodnje upravo ondje otkriva povlašteno mjesto za taj susret. Kontemplacija nije rezervirana za odabrane pojedince niti je cilj namijenjen samo onima koji se povlače iz svijeta. Čežnja za gledanjem Boga poprima oblik u samom središtu svakodnevnih aktivnosti. S Gospodinom se susrećemo na poslu, u brizi za obitelj, u međuljudskim odnosima i u trenucima odmora. Ljubav nas vodi k otkrivanju Kristova pogleda; on nas promatra i poziva da uzvratimo vlastitim pogledom.
Vidjeti Boga u svemu
10. Taj pogled pun ljubavi duboko preobražava naše poimanje stvarnosti. Počinjemo uviđati razloge za zahvalnost i hvalu ondje gdje smo prije vidjeli samo probleme; počinjemo prepoznavati Božju neprestanu brigu ondje gdje smo prije vjerovali da smo prepušteni sami sebi; počinjemo razgovarati s Njime ondje gdje smo prije tek hranili vlastiti unutarnji monolog. „Gdje god se nalazili – usred ulične vreve i ljudskih briga, bilo u tvornici, na sveučilištu, u polju, u uredu ili kod kuće – nalazimo se u jednostavnom, sinovskom razmatranju, u neprestanom dijalogu s Bogom. Jer sve – ljudi, stvari, zadaće – pruža nam prigodu i temu za trajni razgovor s Gospodinom.”21
Vjera nam otvara oči da prepoznamo Božju neprestano djelatnu prisutnost ovdje i sada; tako otkrivamo neprocjenjivu vrijednost svakog trenutka i svake situacije, svjesni da smo u svakom trenutku predmet Očeve beskrajne ljubavi, te prepoznajemo brigu Njegove providnosti u malim i velikim događajima svakoga dana. Radosti, poteškoće, uspjesi i neuspjesi postaju „sirovina” i prigoda za razgovor s Gospodinom. Ništa nije neutralno; ništa nije lišeno nadnaravne vrijednosti ako je učinjeno iz ljubavi te sa željom da se služi drugima i bude im oslonac.
Gledajući u Nebo s nogama čvrsto na zemlji
11. Postoji opasnost da se duhovni život zamijeni sa sentimentalnim bijegom od svakodnevnih dužnosti ili povlačenjem u apstraktne ideale. Naprotiv, autentična kršćanska kontemplacija ukorijenjena je u Utjelovljenju. Bog od nas ne traži da besplodno sanjareći gledamo u oblake, već da upravimo pogled prema nebu upravo kroz ono što živimo i zadaće koje obavljamo – uključujući neočekivane događaje i poteškoće svakodnevice, koji su sastavni dio običnog života.
Uz nužna razdoblja sabranosti posvećena molitvi, i dobro obavljen posao, briga za obitelj, građanski angažman te prijateljstva za nas također postaju prostori kontemplacije. U propovijedi Strastveno ljubiti svijet sveti Josemaría to je snažno izrazio: „Nema drugog puta, djeco moja: ili ćemo naučiti susretati Gospodina u svakodnevnom životu ili ga nikada nećemo pronaći. Zato vam mogu reći da naše vrijeme treba materijalnim stvarima – pa i onim situacijama koje se čine najobičnijima – vratiti njihovo plemenito i izvorno značenje; staviti ih u službu Kraljevstva Božjega; oduhoviti ih te od njih učiniti sredstvo i prigodu za naš trajni susret s Isusom Kristom.”22
Naposljetku, kontemplacija nas ne odvaja od naših zemaljskih odgovornosti; naprotiv, vodi nas k tome da ih živimo s trudom i ljubavlju, jer ih vidimo i ljubimo zajedno s Bogom i iz Božje perspektive. Upravo nam je zato naš Otac govorio o tome da „svaki trenutak živimo s titrajem vječnosti”.23
12. Duša koja je okusila slast božanske prisutnosti proživljava svetu napetost: s jedne strane, čežnju za potpunim sjedinjenjem s Bogom na nebu, a s druge, svijest o poslanju koje joj je Gospodin povjerio u svijetu. Sveti Josemaría opisao je to nutarnje stanje – u kojem se diskurzivna molitva preobražava u spokojnije i dublje kontempliranje – ovim riječima: „Riječi postaju nedostatne... Ustupaju mjesto božanskoj bliskosti, neprestanu i neumornu gledanju Boga... Ne razmišlja se; gleda se! I duša ponovno kliče novom pjesmom jer osjeća i zna da je Bog u svakom trenutku s ljubavlju promatra.”24
Umjesto da nas udalji od sadašnjeg trenutka, to nas razmatranje njemu približava. Vođeni Božjom milošću, doživljavamo onaj radosni paradoks da smo „istovremeno na nebu i na zemlji”. Čvrsto stojimo na zemlji, prihvaćajući borbe, poteškoće i nade svojih suvremenika, dok naša srca i umovi ostaju usidreni u „onoj struji ljubavi koja je otajstvo Trojedinoga Boga”.25
Sveti Augustin s osobitom je jasnoćom izrazio tu dvostruku pripadnost – svijetu i nebu: „Tvoje su naklonosti stube; tvoja je volja put. Ljubeći, uzlaziš; zanemarujući to, silaziš. Ljubeći Boga, bit ćeš na nebu čak i dok si na zemlji. Srce se ne uzdiže kao tijelo: da bi se uzdiglo tijelo, treba mu promijeniti mjesto; da bi uzdigao srce, promijeni svoju volju.”26
Vremena je malo
13. Sekularna narav poziva u Djelo ne navodi nas da izgubimo iz vida svoj konačni cilj. Putujemo kroz povijest svjesni da je naša prava domovina na nebesima (usp. Fil 3,20). Ta svijest o prolaznosti vremena u naš život unosi duboku potrebu da ljubimo. Sveti nas Pavao podsjeća: Tempus breve est (1 Kor 7,29) – vrijeme je kratko. To nije razlog za tjeskobu, već poticaj da spokojno iskoristimo svaku priliku koju nam Bog pruža kako bismo donosili plodove ljubavi.
Sveti Josemaría često je razmišljao o toj stvarnosti kako bi nas potaknuo da velikodušno i radosno darujemo sami sebe: “«Tempus breve est! (1 Kor 7, 29) – kako je kratko vrijeme našeg boravka na zemlji! (…) Doista, kratko je vrijeme koje imamo za ljubljenje, darivanje i zadovoljštinu. Stoga nije ispravno da ga rasipamo ili neodgovorno odbacimo to blago; ne smijemo tratiti ovo razdoblje svjetske povijesti koje Bog povjerava svakome od nas.”27
Vrijeme je talent koji nam je Gospodin povjerio da ga posvetimo. Svaki sat rada, svaka gesta naklonosti i svako djelo pažnje prema drugima novčić je vječnosti. Dok razmišljamo o konačnom cilju slave, shvaćamo da je ljubav koju unosimo u male ili velike stvari svakodnevice jedino što će trajati vječno.
Kontemplacija je Božji dar
14. Također valja imati na umu da kontemplacija nije tek rezultat ljudskih tehnika ili psiholoških metoda koncentracije. Kontemplacija je, prije svega, slobodan Božji dar – milost koju Duh Sveti udjeljuje poniznim i poslušnim srcima. Kako je rekla sveta Terezija: „To je nešto što Bog daje.”28
Stoga kontemplacija zahtijeva stav povjerenja i sinovskog prepuštanja Bogu. Trebamo moliti Gospodina za svjetlo potrebno da bismo vidjeli stvari onako kako ih On vidi. Tako je molio sveti Josemaría: „Gospodine, daj da vidim Tvojim očima, Kriste moj, Isuse duše moje”; daj da gledam svijet, ljude i događaje jasnoćom Tvoje istine i nježnošću Tvoga srca. Ili, kako je u drugoj prigodi vapio Gospodinu: „Gospodine, daj da vidim! Neka se moj um ispuni svjetlom i neka Kristova riječ prodre u moj razum; neka Njegov život pusti korijenje u mojoj duši kako bi me preobrazio za vječnu slavu.”29
15. Iako je kontemplacija dar koji nadilazi domet samoga ljudskog nastojanja, ona zahtijeva aktivan odgovor s naše strane. Dobro znamo da milost ne dokida narav, već je pretpostavlja i usavršava. Stoga put prema kontemplativnom životu iziskuje spokojnu, a ipak postojanu borbu.
Prije svega, ključna je vjernost svakodnevnoj nutarnjoj molitvi. Potrebni su nam ti trenuci isključivog susreta nasamo s Bogom, u kojima učimo slušati Njegov glas i usklađivati svoju volju s Njegovom. U nutarnjoj molitvi duša se obnavlja i stječe duhovnu snagu potrebnu za održavanje stalnog dijaloga s Bogom – često bez riječi – tijekom ostatka dana. Katekizam Crkve nas podsjeća: „Ne može se moliti 'u svako doba' ako se ne moli u određeno vrijeme – s posebnom predanošću: to su trenuci intenzivne kršćanske molitve, kako po intenzitetu tako i po trajanju.”30
Kao drugo, potrebno je njegovati svijest o Božjoj prisutnosti tijekom cijeloga dana. Osim što od Gospodina tražimo dar neprestane molitve, postoje i određena ljudska sredstva koja za to pripravljaju put i omogućuju je tijekom dana: aktivno traženje trenutaka tišine, snaga da ostanemo usredotočeni na jednu aktivnost, ustrajnost u postojanom radu, poniznost u slušanju, dodir s prirodom i otvorenost prema iskrenom prijateljstvu, uz mnoge druge putove. Kako nas Gospodin poziva da razmotrimo u Evanđelju, na nama je pripraviti tlo svoga srca kako bismo plodonosno prihvatili milost koju nam Bog neprestano nudi (usp. Mt 13, 1–23). Papa Franjo nedavno nas je potaknuo da „promičemo istinsku higijenu pažnje: ritmove koji uključuju tišinu, promišljeno proučavanje, čitanje i pomnu analizu; bez tih elemenata unutarnja sloboda može biti ugrožena.”31 a s njome i naša sposobnost molitve.
16. Sveti Josemaría upozoravao nas je na zabludu onih koji očekuju da će duhovnu zrelost postići pasivno. Samo protok vremena ne usavršava čovjeka: „Godine ne donose ni mudrost ni svetost.”32 Ono što rađa mudrost i svetost jest ponizan i ustrajan odgovor na Božju milost. Valja svakodnevno nastojati – u malim stvarima, ne posustajući – znajući da se svetost ne sastoji u odsutnosti mana, već u tome da uvijek iznova počinjemo s poniznošću, svjesni da nas Bog nosi. Ta svakodnevna borba nije – niti bi trebala biti – stvar krute napetosti; ona je, naprotiv, pun ljubavi i povjerenja napor djeteta koje se želi prepustiti Bogu Ocu da ga pronađe i koje zna da Mu je milo čak i onda kada – unatoč dobrim namjerama – posrne ili pogriješi.
Blago čistima srcem
17. Evanđeosko blaženstvo ukazuje na nezaobilazan uvjet za kontemplaciju: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati (Mt 5, 8). Čistoća srca ne svodi se samo na krepost čistoće, iako je ona nužno uključuje. Čistoća srca označava nutarnju slobodu duše od svake neuredne vezanosti uz vlastitu ljubav prema sebi, bogatstvu, osobnom uspjehu ili vlastitom mišljenju. Imati čisto srce znači imati ga neopterećenim i slobodnim za ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tko je ispunjen samim sobom – vlastitim sudovima i sebičnošću – ne može vidjeti Boga jer mu je duhovni vid zamagljen.
To nam također pomaže shvatiti posebnu važnost koju kreposti čistoće i siromaštva imaju za slobodu našega srca. Potreba za objema na putu svetosti uobičajeno je duhovno iskustvo. Sveti Josemaría to je izrazio u bilješkama iz 1932. godine, koje je kasnije uvrstio u knjigu Put: „Ukloni od mene, Isuse, onu krastu putene truleži koja prekriva moje srce.”33 Što se tiče siromaštva, ostavio nam je i ovo zapisano: „Ako si Božji čovjek, uloži isti žar u preziranje bogatstva kakav ljudi ovoga svijeta ulažu u njegovo posjedovanje.”34
Ovdje se nipošto ne radi o zanemarivanju onoga što je Bog stvorio; naprotiv, to je poziv da na stvari gledamo bez naivnosti, svjesni da lako možemo izgubiti slobodu ako se naša srca neuredno vežu uz njih. Želimo li biti kontemplativci usred svijeta, moramo pomno obratiti pozornost na ta područja tijekom osobnog preispitivanja te primijeniti djelotvorne lijekove pokažu li se poteškoće znatnima.
18. Mrtvljenje i pokora – kako unutarnja tako i vanjska – pomažu nam očistiti srce od neurednih privrženosti. Zbog toga je sveti Josemaría često gledao na mrtvljenje kao na način stjecanja „gospodarstva nad zemaljskim stvarima”35: biti istinski slobodni – gospodari samih sebe – kako bismo se mogli okrenuti Bogu i drugima s lakoćom, posredstvom onoga što je on slikovito nazivao „molitvom osjetila”36. Na tom putu pokore – koji je ključan za naše očišćenje i za život u kontemplaciji – važno je ne izgubiti iz vida činjenicu da sve mora biti potaknuto ljubavlju, jer „mrtvljenje ne vrijedi ništa bez ljubavi”37.
Vidjeti Boga u drugima
19. Kontemplativni život ne zatvara kršćanina u individualističku nutrinu. Naprotiv, istinska kontemplacija širi srce i otvara oči za braću i sestre. Tko u molitvi nauči gledati Boga, taj uči prepoznavati i njegovu sliku i prisutnost u ljudima oko sebe.
Sveti Josemaría podsjeća nas da ne možemo odvojiti ljubav prema Bogu od ljubavi prema drugima. Naklonost prema našim bližnjima, razumijevanje za kolegu, milosrđe prema potrebitima, iskreno prijateljstvo s našim prijateljima – sve mora biti preobraženo Božjom ljubavlju. Ne postoji jedno srce za ljubljenje Boga, a drugo za ljubljenje Njegovih stvorenja; ljubimo istim srcem.38
Kvaliteta naše bratske ljubavi stavlja našu kontemplaciju na kušnju. Osjetljivost u ophođenju s drugima, poštovanje njihove slobode, duh radosnog služenja i sposobnost slušanja konkretna su očitovanja života iskrene molitve; ona pokazuju da prepoznajemo kako nas Bog iščekuje u drugima (usp. Mt 25, 40).
Kao ljubljena djeca
20. Temelj našega duha jest radosna svijest o našem božanskom sinovstvu. U Kristu smo doista djeca Božja. Istinsko ljudsko i kršćansko bratstvo izvire upravo iz tog sinovstva. Znajući da smo djeca istoga Oca, na druge gledamo kao na Božju „ljubljenu djecu”. Shvaćamo dostojanstvo svake osobe, prepoznajući u njoj stvorenje na sliku Božju. Osobito nas razmatranje neprocjenjive vrijednosti svake duše treba potaknuti na iskrenu naklonost. Svaka osoba vrijedi koliko i sva Kristova krv. Ta nas istina oslobađa od prosuđivanja na temelju vanjštine ili tuđih mana te nas potiče da jedni druge iskreno ljubimo – djelom i istinom.
Dok razmišljamo o otajstvu Otkupljenja, bolje shvaćamo da ljubav prema drugima ne može biti selektivna ni uvjetovana. Ljubav od nas traži da nadvladamo predrasude te razlike u temperamentu ili načinu razmišljanja, uvijek tražeći ono što nas ujedinjuje i gradeći mostove zajedništva. U svakodnevnom životu – koji je neizbježno obilježen ljudskim ograničenjima i slabostima – ta se kontemplativna ljubav ponajprije očituje kroz strpljivost, razumijevanje i praštanje.
21. Svatko tko zna da mu je Bog oprostio ne može gajiti zamjerke ni ogorčenost. Sveti Josemaría ostavio nam je nezaboravnu pouku o praštanju, proizašlu iz njegova vlastitog iskustva i dubokog molitvenog života: „Nisam morao učiti kako opraštati, jer me Gospodin naučio kako ljubiti.”39 Razumijevanje – istinska ljubav – uvijek podrazumijeva umijeće opravdavanja i praštanja te nebrojenje pretrpljenih nepravdi. Razumijevanje je mnogo više od puke snošljivosti: ono znači staviti se u tuđi položaj, imati razumijevanja za tuđe nedostatke i blago pomagati u njihovu svladavanju.
Praštanje nije slabost, već najviši izraz snage kršćanske ljubavi. Praštajući uvrede, bilo male ili velike, kršćanin svijetu odražava Božje milosrdno lice. U svijetu razdiranom podjelama i sukobima, svi Kristovi učenici pozvani su – na ovaj ili onaj način – biti sijači mira i radosti, rastjerujući tamu mržnje svjetlom vjere i snagom ljubavi.
Žudnja za dušama
22. Svetost – kada je istinska – prelijeva se iz posude kako bi tim obiljem ispunila druga srca, druge duše.40 Stoga kontemplacija usred svijeta prirodno rađa snažan apostolski zanos. Nemoguće je spoznati Božju ljubav prema čovječanstvu, a ne osjetiti žarku želju da se ta ljubav podijeli sa svima.
Kontemplativna duša promatra svijet apostolskim očima. Ne ograničava se na jadikovanje nad poteškoćama vremena ili preprekama koje katkad postavljaju društva okrenuta od Boga; naprotiv, u svakoj situaciji otkriva priliku za unošenje svjetla evanđelja. Njezin je pogled na svijet prožet nadom i dubokim suosjećanjem prema onima koji koračaju bez cilja, svjesna da bi oni, unatoč svemu, vrlo lako mogli biti bolji od nje same (usp. Mt 21, 31).
23. Sveti Josemaría sažeo je jedinstvo kontemplacije i apostolata ovim riječima: „Nutarnji život podrazumijeva rast u sjedinjenju s Kristom, po Kruhu i Riječi. A apostolski žar točan je, prikladan i nužan izraz nutarnjega života.”41 Tako shvaćamo da život molitve, kada je autentičan, ne iščezava u sebičnosti duhovne utjehe: on je vatra koja gori, koja plamti i koja čovjeka potiče na apostolat. Za kršćanina apostolat nije dodatna zadaća ni razonoda za slobodne trenutke; to je životna potreba da s drugima podijeli istinu i ljubav koje ispunjavaju njegovu vlastitu dušu.
„Ne bavimo se apostolatom – mi jesmo apostoli!” – napisao sam vam prije mnogo godina.42 U tom smislu mogli bismo reći da kontemplaciju ne tek prakticiramo, već da jesmo kontemplativni. Kontemplacija nije nešto čime se bavimo povremeno, uz druge aktivnosti; ona je, naprotiv, način postojanja i gledanja na život – u Bogu i iz Boga – koji oblikuje sve što činimo, doživljavamo i osjećamo. Tako su kontemplacija, rad, bratstvo i apostolat sastavnice jedinstvenoga kršćanskog života. Dok u molitvi kontempliramo Boga, otkrivamo ga u svojem radu, ljubimo ga u svojoj braći i sestrama te ga radosno naviještamo cijelom svijetu.
* * *
24. Zaključujući ovo pismo, želim upraviti pogled prema Blaženoj Djevici Mariji, učiteljici kontemplacije u svakidašnjem životu. U nazaretskom domu, usred najjednostavnijih kućanskih poslova, Marija je promatrala svoga Sina. „Marija živi upravljena pogleda prema Kristu i čuva svaku njegovu riječ: ’Marija je u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu’ (Lk 2, 19; usp. 2, 51). Sjećanja na Isusa, utisnuta u njezinu dušu, pratila su je u svakom trenutku te je poticala na razmišljanje o različitim događajima iz njezina života sa Sinom. Na neki način, ta su sjećanja tvorila ’krunicu’ koju je neprestano molila tijekom svoga zemaljskog života.”43
Zamolimo našu Majku da nam pomogne koračati ovim putem prema stotoj obljetnici s pogledom uma i srca uprtim u Isusa, nastojeći – unatoč vlastitoj slabosti – biti vjerni svjedoci Kristove ljubavi usred svijeta.
Svom ljubavlju vas blagoslivlja
Vaš Otac
Rim, 16. listopada 2026.
[1] Poruka, 19. ožujka 2026.
[2] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, II-II, q. 180, a. 3.
[3] Benedikt XVI., Deus Caritas Est, br. 31.
[4] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2598–2616.
[5] Benedikt XVI., audijencija, 30. studenoga 2011.
[6] Susret s Kristom, br. 14.
[7] Dekret o herojskim krepostima sluge Božjega Josemaríje Escrivá de Balaguera, 9. travnja 1990.
[8] Kovačnica, br. 1014.
[9] Razgovori, br. 116.
[10] Intimne bilješke, br. 618 (26. veljače 1932.).
[11] Isto, br. 619 (29. veljače 1932.).
[12] Uputa o Djelu sv. Gabrijela, br. 22, bilješka 28.
[13] Konkretno, riječ je o 16. listopadu 1931. (usp. A. Vázquez de Prada, El Fundador del Opus Dei, sv. I, str. 389). Razmišljajući o tom trenutku mnogo godina kasnije, napisao je: „Razmatrao sam, uz svjetla koja nisu bila moja, tu zapanjujuću istinu – koja je u mojoj duši ostala sjajiti poput žeravice, nikada se ne ugasivši” (Pismo 15, br. 41).
[14] Razmatranje, 2. studenoga 1958. (citirano u A. Vázquez de Prada, El Fundador del Opus Dei, sv. III, str. 344).
[15] Usp., na primjer, Iv 15, 4 i dalje; 1 Iv 2, 6 i dalje; 4, 12 i dalje.
[16] Lav XIV., Govor, 6. lipnja 2026.
[17] Benedikt XVI., Audijencija, 11. svibnja 2011.
[18] Prijatelji Božji, br. 247.
[19] Propovijed, 26. lipnja 2025.
[20] Prijatelji Božji, br. 296.
[21] Pismo 6, br. 15.
[22] Razgovori, br. 114.
[23] Prijatelji Božji, br. 239.
[24] Isto, br. 296 i 307.
[25] Isto, br. 252.
[26] Sveti Augustin, Govor o Psalmu 85, 6.
[27] Prijatelji Božji, br. 39.
[28] Sveta Terezija od Isusa, Put k savršenosti, pogl. 17, 2.
[29] Božji prijatelji, br. 127.
[30] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2697.
[31] Lav XIV., Magnifica humanitas, br. 146.
[32] U dijalogu s Gospodinom, br. 48.
[33] Put, br. 130.
[34] Isto, br. 633.
[35] Susret s Kristom, br. 37.
[36] Isto, br. 9.
[37] Isto, br. 37.
[38] Usp. isto, br. 166.
[39] Brazda, br. 804.
[40] Kovačnica, br. 856.
[41] Susret s Kristom, br. 122.
[42] Pastirsko pismo, 14. veljače 2017., br. 9.
[43] Sveti Ivan Pavao II., Rosarium Virginis Mariae, br. 11.