Slijedeći običaj koji je uveo sveti Josemaría, blaženi Álvaro napisao je brojna pisma članovima Opusa Dei tijekom godina svog djelovanja kao generalni vikar, a kasnije i kao prelat. Ta pisma spajaju osvrte na aktualne okolnosti, pojašnjenja temeljnih tema te konkretne poticaje na obnovu duhovnog života i apostolskog djelovanja.

Taj materijal predstavlja pravo blago – dosad sabrano u publikaciji pod naslovom Cartas de Familia (Obiteljska pisma), dostupnoj u centrima Opusa Dei, ali samo na određenim jezicima. Kako bismo učinili pristupačnijima učenja blaženog Álvara i njegovu osobu – koju upoznajemo i putem njegovih zapisa – pokrećemo projekt objavljivanja izbora tih pisama na više jezika na našoj internetskoj stranici.

Pismo o važnosti formacije^[1]

Predragi! Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!

U svom posljednjem pismu govorio sam vam o božanskom daru poziva, prema kojem se moramo odnositi s nježnošću onih koji su duboko zaljubljeni. Dopustite mi da danas nastavim s tom temom i izvučem daljnje spoznaje iz tog nadnaravnog svjetla koje oblikuje cijeli naš život.

Dok mi je pedeseta obljetnica mog poziva u Djelo još uvijek živa u sjećanju, vraćaju mi ​​se pojedinosti onih prvih trenutaka mog života u Kući. Ispričao sam vam kako naš Utemeljitelj, želeći mi pružiti temeljnu formaciju Djela sv. Rafaela – koju prethodno nisam primio – nije oklijevao pokrenuti pouku namijenjenu samo meni, iako je u to vrijeme bio na rubu snaga nakon godine iznimno intenzivnog rada. Nije si dopuštao odmor, odlučan pružiti duhovnu hranu sinu koji se tek rodio za život u Djelu. Na taj nas je način – tijekom cijelog svog života – poučavao da je formacija zadaća od najveće važnosti, kojom se osigurava da pozivi koje nam Bog šalje u tolikom obilju puste korijenje i dosegnu punu zrelost.

Svi se morate truditi skrbiti za svoju braću i sestre, osobito za one koji su quasi modo geniti infantes[2] – poput novorođenčadi – jer su upravo zatražili prijam u Opus Dei ili to namjeravaju učiniti u bliskoj budućnosti. Moje kćeri i sinovi: ako moramo biti spremni na svaku osobnu žrtvu kako bismo pomogli duši koja se približava Djelu, zamislite samo što bismo trebali učiniti za one koji su pokucali na vrata našeg doma, potaknuti milošću i plemenitom, nadnaravnom željom da se daruju u službu Bogu unutar Opusa Dei.

No, nemojte misliti da je to zadaća rezervirana isključivo za direktore i one zadužene za nadzor početne formacije. Svi moramo osjećati tu odgovornost, jer Djelo je Kristov ovčinjak – kako nas je naš Otac poučio – u kojem smo svi mi, „osim što smo ovce tog ovčinjaka, na neki način i pastiri tih ovaca – dobri pastiri. Jer ako nas je pozvala Božja ljubav i ako imamo obvezu odgovoriti, imamo i dužnost, ništa manje snažnu, da vodimo te pridonosimo svetosti i ustrajnosti naše braće i sestara”[3].

Biti istodobno i ovca i pastir jedna je od značajki našeg duha – ona koju moramo čuvati i u cijelosti prenositi. Molimo Blaženu Djevicu za tu milost dok joj se obraćamo zazivom Cor Mariae dulcissimum, iter serva tutum! [Preslatko Srce Marijino, čuvaj naš put sigurnim!], obnavljajući posvetu Djela njezinu Preslatkom i Bezgrešnom Srcu. 

Da bi netko bio dobra ovca u tom Kristovu stadu, mora nastojati s poslušnošću i zahvalnošću primati formaciju koja nam se u Djelu tako obilno pruža. Samo na tlu prožetom poniznošću i iskrenošću, natapanom božanskom milošću, sjeme našeg poziva razvija se i postiže punu zrelost. Zato su bratska opomena, povjerenje, krugovi i druga sredstva formacije ključni za ustrajnost na našem putu. Nastojte ih svakim danom sve odlučnije usvajati, kćeri moje i sinovi moji, ulažući cijelo srce u to da dopustite Duhu Svetomu da nesmetano vrši svoje djelo. Jeste li razmišljali o toj veličanstvenoj stvarnosti? Upravo nam Posvetitelj govori i nadahnjuje nas putem tih sredstava. Kako jasno shvaćamo važnost koju im je pridavao naš sveti Utemeljitelj, uvjeren da je ono što nam ona govore – svakome od nas! – riječ Božja, namijenjena tome da postane samim životom naših života!

Ovo je glavna zadaća koja pred svakim od nas stoji u djelu vlastitoga posvećenja: dopustiti Bogu da djeluje u našim dušama, potpuno otvarajući srce s povjerenjem, prepuštajući vlastiti sud i velikodušno te iskreno nastojeći usvojiti savjete koje primamo putem sredstava osobne i zajedničke formacije. Preispitaj sada, kćeri moja, sine moj, svoj stav – iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu – prema onoj formaciji koja, kao što dobro znamo, „nikada ne prestaje”; jer dok god živimo na zemlji, na putu smo te nam je stoga potrebno vodstvo i ohrabrenje. Zapitaj se: Odlazim li svakog tjedna na krug i bratski razgovor gladan toga da svoj duh uskladim s duhom Djela? Znam li postaviti konkretne ciljeve – tek nekoliko njih – na koje ću usmjeriti svoje napore tijekom tih dana? Tražim li od Gospodina pomoć da ih ostvarim? 

Djelo je dobra Majka koja svu svoju snagu posvećuje tomu da njezina djeca prime formaciju nužnu kako bismo ostali vjerni posebnom pozivu koji nam je Bog uputio. S vaše strane, kćeri moje i sinovi moji, potreban je potpuni odaziv – uključujući i trenutke kada treba sudjelovati u onim oblicima formacije (poput duhovnih vježbi, susreta i godišnjih tečajeva) koji zahtijevaju više vremena i predanosti te iziskuju nekoliko dana odvojenosti od uobičajenih obveza. Stoga, kada razmatrate svoje profesionalne ili obiteljske planove, imajte na umu da – među svim ostalim dužnostima – dužnost formacije zauzima mjesto od prvorazredne važnosti.

Zapitajte se: Uzimam li u obzir zahtjeve formacije kada planiram godišnji odmor ili razdoblje odmora? Znam li radosno staviti po strani vlastite sklonosti kako bih olakšao rad onima koji provode formaciju? Doživljavam li sudjelovanje u tim aktivnostima kao bitan dio predanosti iz ljubavi koju sam iskazao – ili želim iskazati – Djelu? Pristupam li svakoj od njih s „poletom prvog puta”, čak i ako sam već desetljećima u Opusu Dei? Nastojim li tijekom tih dana obnoviti svoje darivanje, vratiti se korijenima svoga poziva i ondje pronaći polet i mladenački duh koji mi omogućuju slijediti Krista s obnovljenim nadnaravnim žarom?

Već sam vas ranije podsjetio, služeći se riječima našeg Utemeljitelja, da se – osim što smo ovce – svi moramo smatrati pastirima drugih. I u tome nam je naš Otac uzor na sasvim poseban način. Usmjerite pogled na njegovu tako dragu pojavu i naučite se darivati ​​za druge, poput dobrog pastira koji „život svoj polaže za ovce svoje”[4]: ne misleći na prava, već na dužnosti koje radosno prihvaćate; neprestano tražeći prilike da služite svojoj braći – istinski, bez skretanja pozornosti na to. Kao što sam vas i prije podsjećao, zrelost koju Djelo očekuje od sve svoje djece očituje se u spremnosti da se život položi jedni za druge. Molimo – svakoga dana upućujem tu molbu Presvetom Trojstvu: ne dopustite da vas iznevjerim! – da nas Gospodin očuva sigurnima na tom putu koji moramo nastaviti krčiti iz dana u dan vlastitim koracima. Dopustite mi da vam kažem sasvim izravno: nemojte tvrditi da ljubite Boga, Crkvu ili Djelo ako se s ljubavlju ne brinete za vlastiti put i sredstva kojima ćete njime kročiti. 

Razmišljajte o tim poukama našeg Oca: „Ne zaboravi, dijete moje, da u svakom trenutku surađuješ u oblikovanju svoje braće i tolikih duša: dok radiš i dok se odmaraš; kad djeluješ vedro ili zabrinuto; kad usred ulice upućuješ svoju molitvu kao dijete Božje, a mir tvoje duše zrači prema van; kad je očito da si plakao, a ipak se smiješiš”[5].

A kada osjetite umor – jer svi smo od krvi i mesa – sjetite se lika našeg Oca. Tako je često u vlastitom životu utjelovljivao evanđeosku sliku Dobrog Pastira: potpuno zanemarujući vlastiti umor dok je kretao u potragu za ovcom koja je možda zalutala; nježno uzimajući novorođeno janje u svoje snažne ruke; stajući na čelo stada kako bi ga vodio prema pašnjacima vječnog života. 

Ne želim završiti a da ne zatražim vaše molitve za moje sinove – numerarije i suradnike – koji će 15. u mjesecu u Torreciudadu biti zaređeni za svećenike. Okružite ih toplinom svojih molitava i s ljubavlju ih se spominjite. I svakako se pridružite mojim nakanama, u kojima svatko od vas – vaša sreća, vaša osobna svetost – zauzima posebno mjesto. 

Svom vas ljubavlju blagoslivlja

vaš Otac

Álvaro

Rim, 1. kolovoza 1985.

[1] Blaženi Álvaro del Portillo, pismo od 1. kolovoza 1985., u Cartas de familia, sv. 1 (AGP, Biblioteka, str. 17).

[2] 1 Pt 2,2. 

[3] Sveti Josemaría, Apuntes de la predicación, u Crónica 1969, str. 489 (AGP, Biblioteka, str. 01). 

[4] Iv 10,11. 

[5] Sveti Josemaría, A solas con Dios, br. 54 (AGP, Biblioteka, str.10).