Tragedijom Kristove Muke ispunja se naš vlastiti život i
povijest svega čovječanstva. Veliki se tjedan ne može svesti
na puko sjećanje, jer u njemu nam je predočeno otajstvo Isusa
Krista, koje se nastavlja u našim dušama; kršćanin ima
biti alter Christus, ipse Christus,drugi Krist, sam Krist.
Krštenjem je svaki čovjek postao svećenik svog vlastitog
bivstvovanja, tako da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve
po Isusu Kristu (1 Pt 2,5), da svaki svoj čin ostvari u duhu
poslušnosti prema božanskoj volji i da se tako nastavi poslanje
Bogo-čovjeka. (...)
Sada, dok je riječ o onim trenucima Kalvarije u kojima je
Isus već bio mrtav i dok još nije nastupio njegov slavni trijumf,
nadaje nam se dobra prilika da preiskušamo svoju
želju za kršćanskim životom i želju za svetošću, da jednim
činom vjere odgovorimo na svoje slabosti i da s povjerenjem
u Božju moć donesemo odluku da ćemo staviti ljubav u prilike
našeg svakodnevnog života. Iskustvo grijeha mora nas
zaboljeti i dovesti do zrelije i dublje odluke da budemo vjerniji,
da budemo zaista sjedinjeni s Kristom i – bilo to kako
bilo – da ustrajemo u onom svećeničkom poslanju koje je On
naložio svim svojim učenicima bez razlike, i koje nas pokreće
da budemo sol i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14).
Susret s Kristom, 96
Mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi Božje
Pomisao na Kristovu smrt pretvara se u poziv da sasvim
iskreno pristupimo k svojim redovnim dužnostima i da ozbiljno
shvatimo vjeru koju ispovijedamo. Veliki tjedan stoga
nije neki u zagrade stavljeni posvećeni umetak unutar cjeline
života koji pokreću samo zemaljski interesi; Veliki tjedan
mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi
Božje, tako da bismo je riječju i djelima mogli objaviti ljudima. (...)
Život, sama duša ono je što Gospodin ište.
Ako smo tašti i mislimo samo na našu vlastitu udobnost, ako
život drugih pa i cijeli svijet samo doživljavamo u odnosu na
sebe, onda nemamo pravo da se zovemo kršćanima i da se
držimo za Kristove učenike. Potrebno je predanje djelima i
istinom, a ne samo riječima (1 Iv 3,18). Ljubav prema Bogu
poziva nas da na sebe uzmemo križ, da na svojim ramenima
osjetimo teret cijeloga čovječanstva i da prema životnim uvjetima
svoga staleža i svog rada ispunimo ujedno jasne i ljubazne
zamisli volje našega Oca. Gospodin nastavlja dalje:
Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj
učenik (Lk 14,27).
Prihvatimo bez straha volju Božju, čvrsto odlučni da
ćemo cio svoj život izgraditi prema nauci i zahtjevima svoje
vjere. Sigurno ćemo naići na patnju, borbu i bol, no ako mi
zaista vjerujemo, nikada se nećemo osjećati nesretnima. U
samom bolu, pa čak i u klevetama, doživjet ćemo sreću, koja
nas nuka da ljubimo druge, tako da i oni sudjeluju u našoj
nadnaravnoj radosti.
Susret s Kristom, 97
Simbol Otkupljenja
Ne smijemo na to zaboraviti: u svim ljudskim
djelatnostima trebaju nam muškarci
i žene s Križem Kristovim u svom životu i djelovanju;
s Križem uzdignutim, vidljivim, okrepljujućim; simbolom mira i radosti, simbolom Otkupljenja,
jedinstva ljudskog roda, ljubavi koju je Bog
Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, Presveto Trojstvo
imalo i nastavlja imati za čovječanstvo.
Brazda, 985